Brinimo se za svoju svetost i naučimo otkrivati svece koji žive među nama.

Uzoriti gospodine kardinale,

Preuzvišeni Predsjedniče Biskupske Konferencije,

Draga braćo biskupi,

Predstavnici državnih vlasti,

Kolege Diplomatskog zbora,

Predstavnici crkava i vjerskih zajednica,

Draga braćo i sestre,

Hvaljen Isus i Marija.

Radostan sam što započinjem svoju misiju u Hrvatskoj ovim euharistijskim slavljem na spomendan svetog Ignacija Antiohijskog, sveca koji je bio oduševljen Kristom do te mjere da je više volio mučeništvo od života kako bi mogao biti s Njime. Jutros smo u časoslovu čitali odlomak, u kojem svetac, pred mučeništvom, moli svoje učenike da ne posreduju kako bi ga poštedjeli smrti i govoraše: “Pustite me da slijedim muku svoga Boga”. Da, molimo i mi Gospodina da nam udijeli dar i rasplamsa žar srca prema njegovoj muci.

Ali Ignacije mi se također jako sviđa zbog osjećaja koji ima prema Crkvi i njezinom jedinstvu, osobito između biskupa i njegovih vjernika. Na početku moje misije u ovoj zemlji duboke katoličke tradicije i vjernosti Petrovoj stolici, želio bih da Ignacijeve riječi poslane u poslanici kršćanima u Efezu budu i moje, gdje hvali i potiče kršćane: “Zato nastojte djelovati u potpunom skladu s voljom vašeg biskupa, kao što i činite”.

Drago mi je znati da vrijedi i ovdje, u Hrvatskoj, pohvala koju je Ignacije dao svećenicima u Efezu kada je napisao: „Vaše se časno svećeništvo, dostojno Boga, uskladilo s biskupom kao žice s citarom.“ I pozivao je sve vjernike da žive u istoj slozi jer: “Na taj način s osjećajima i savršenim skladom bratske ljubavi uzdignut će se pjesme hvale Isusu Kristu.” I potiče ih: “A i svi vi pojedinci budite kao zbor, pa u skladnoj slozi prihvatite napjev Božji te u jednom zboru pjevajte Ocu jednim glasom zajedno s glasom Isusa Krista. Tako će vas čuti i po vašim dobrim djelima razabrati da ste udovi njegova Sina.“

Ignacije je bio svjestan da zajedništvo s Bogom ovisi o zajedništvu s braćom i zato ih je molio: „Ostanite u neokaljanom jedinstvu, pa ćete uvijek biti združenis Bogom.“ Divne li misli! Ne možemo biti združeni s Bogom ako nismo u savršenom zajedništvu. Kakav li izazov! Nažalost, znamo dobro da nismo u savršenom skladu i da Crkva danas nosi toliko rana i toliko nesloge. Ali, ne možemo ne vjerovati u taj san. S druge strane, bio je to san samog Isusa koji se u posljednjoj velikoj molitvi na zemlji, prije nego što će se oprostiti od svojih, obratio Ocu govoreći: “da svi budu jedno….da svijet povjeruje!” Da, kako svijet može vjerovati ako mi nismo jedno?

Utješno je ono što smo čuli u drugom čitanju: “Smatramo da se čovjek opravdava vjerom, bez djela Zakona”. Što to znači? Ako bismo gledali na svoja djela, trebali bismo se zabrinuti, ali sve je milost! Spasenje ne zadobivamo zato što smo dobri, nego zato što vjerujemo u Isusovo otkupljenje. Isus je došao na zemlju ne zato što smo to zaslužili, nego zato što bijasmo grešnici! I još smo to uvijek. Ali, On nas je spasio i On je onaj koji nas nastavlja spašavati. On je onaj koji gradi jedinstvo u svojoj Crkvi.

Istina je, da je vjera bez djela mrtva, kao što kaže sveti Jakov (Jak 2,26), ali nisu djela ta koja nas spašavaju, ona su tek dokaz da smo spašeni! I svaki dan smo pozvani iznova obnavljati našu vjeru u Njega, u Krista i On nas spašava. Unatoč našoj bijedi, unatoč našim neslaganjima. Da, i danas je Crkva ranjena. Kristovo Tijelo krvari. Ponekad se stječe dojam da raste nesloga. Zasigurno, zbog toga patimo.

Ovog ljeta proveo sam neko vrijeme uz moju bolesnu majku. Na trenutke sam imao dojam da me čak i ne prepoznaje. Već nekoliko mjeseci ne može više govoriti. Kad sam se opraštao i rekao da odlazim, vidio sam kako su se njezine oči napunile suzama…bilo mi je teško otići i ostaviti je kao nikad prije. Shvatio sam što je više vidim nemoćnom, to više osjećam da je volim.

Tako je isto i s Crkvom. Crkva je moja majka. Ona mi je dala život u vjeri, duhovni život, oprošta mi grijehe i što je više vidim slabijom, trpećom, ranjenom, razjedinjenom…više je ljubim. Zamolimo Gospodina da nam udijeli, zajedno sa žarom prema njegovoj muci, kako je govorio Ignacije, isti žar prema Crkvi, našoj majci.

Evo nas uz grob onoga koji je žarko ljubio Krista i Crkvu, Njegovo Tijelo. Nije oklijevao suočiti se s mučeništvom zbog ove vjernosti Bogu i Crkvi. O kako je svijetli primjer svjedočanstva od kojeg imamo i danas puno toga naučiti.

U ovim prvim danima na hrvatskom tlu tražio sam da ga više upoznam i naišao sam na pismo vjernicima Nadbiskupije iz 1957. godine koje me jako pogodilo i u kojem je snažno naglašen taj žar za Kristovu Crkvu. Napisao je ovako: „Dragi vjernici moje Nadbiskupije, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika!(…) Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti tisuću tristotu godišnjicu prvih veza Hrvatskog katoličkog naroda sa Svetom Stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas pokolebati u našoj odlučnosti da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti.“

Mnogi se pitaju zašto još blaženi Alojzije nije kanoniziran. Pazite, rekao sam “kanoniziran”, a ne “sveti”. Jer on je već svet. Nisu naše izjave te koje nadodaju ili oduzimaju nešto njegovoj svetosti. Prvu nedjelju nakon dolaska u Zagreb poželio sam hodočastiti upravo ovdje. Kleknuo sam pred grobom i započeo razgovarati s njim pitajući ga što misli o cijeloj toj priči koja je podignula toliko neraspoloženje. Upitao sam ga: “Dragi blaženi Alojzije, mogu li učiniti nešto da se prepozna tvoja svetost? Što trebam učiniti?” Ne kažem ovo da bih stekao vaše simpatije, niti tražim od vas da nađete mir u srcu i ne razmišljate više o tome. To kažem jer mi se učinilo da ga vrlo jasno čujem kako mi neprestano ponavlja: “Ne brini za moju svetost, brini za svoju”!

To je ono što Blaženik traži od svakoga od nas: da postanemo sveti, da postanemo sveti zajedno, kao što je Ignacije tražio od vjernika u Efezu, s onim skladom koji je vidio u svećenicima toga grada. Molimo da i vjernici u Hrvatskoj sa svojim svećenicima i svim biskupima budu primjer jedinstva i sklada: to će biti najbolji način pokazivanja djelima nasljedovanja ove svetosti koja je za sve nas izvor nadahnuća i snaga u vjernosti koju je tako žarko posvjedočio i blaženi Alojzije Stepinac kao i prije i nakon njega sveti Nikola Tavelić, sveti Marko Križevčanin, sveti Leopold Bogdan Mandić, blažena Marija od Propetog Isusa Petković, blaženi Ivan Merz, blaženi Miroslav Bulešić i mnogi drugi poznati i manje poznati sveci koji su živjeli i žive među nama. Sveti Otac papa Franjo, koji me šalje u vašu zemlju kao svog predstavnika, u apostolskoj pobudnici „Gaudete et exultate“ govoreći o svecima piše: „Ne mislimo samo na one već proglašene blaženima ili svetima“ (n.6), i poziva gledati na „svetost ‘susjeda pored nas’, onih koji žive blizu nas i odraz su Božje prisutnosti.“

Brinimo se za svoju svetost i naučimo otkrivati svece koji žive među nama.

print

Povezane objave

Predsjednik HBK čestitao Židovima Pesah

Tiskovni ured HBK

Izazovi migrantske krize u europskom prostoru

Tiskovni ured HBK

Odgođeno biskupsko ređenje mons. Jozića

Tiskovni ured HBK