Crkva ne može biti indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje

Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatske Vlade,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskoga Sabora,

Uvaženi Ministri u Vladi RH, Predstojnici i savjetnici u uredima Vlade RH!

Zahvaljujem Predsjedniku Vlade gospodinu Plenkoviću na upućenom pozivu i prijedlogu da se sastanemo danas u Banskim dvorima „kako bismo razmotrili trenutno stanje odnosa hrvatske Vlade i Katoličke Crkve“, te „razmijenili mišljenja o temama koje su aktualne  za naše društvo“ (iz dopisa Predsjednika Vlade, 10. listopada 2019.).

Sve Vas koji ste došli na ovaj susret pozdravljam u svoje ime, kao i u ime nazočnih članova Stalnoga vijeća HBK:

·        zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, potpredsjednika HBK i člana Vijeća biskupskih konferencija za EU (COMECE);

·        đakovačko-osječkoga nadbiskupa mons. Đure Hranića, predsjednika Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju i Predsjednika Komisije Iustitia et pax;

·        porečkoga i pulskoga biskupa mons. Dražena Kutleše, predsjednika Pravne komisije HBK i Komisije za odnose s Državom;

·        te hvarskog biskupa mons. Petra Palića, Generalnog tajnika HBK i Predsjednika Odbora za sredstva društvenih komunikacija.

Dok zahvaljujem Predsjedniku hrvatske Vlade, gosp. Andreju Plenkoviću na pozivu na ovaj susret dopustite mi dvije misli kao uvod u diskusiju. Prva je misao vezana uz mišljenja nekih koji u pogledu odnosu Crkve i svijeta, Crkve i društva govore, pišu i smatraju kako se Crkva „ne smije miješati sa svijetom u pitanjima socijalne, političke i ekonomske naravi“. Jer, Crkva i svijet su „dvije nepomirljive stvarnosti“. No, ima i onih koji se boje da bi „uvlačenje Crkve u ljudsku povijest zla i grijeha okaljalo samo Evanđelje“ i lišilo ga njegove „proročke snage“.

No, postavlja se pitanje kako će Crkva izvršiti svoje poslanje ako se povuče u sakristiju, ili ako se ukloni s pozornice svjetskih događanja?! Ona, naime, ne može biti indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje. Pa i Bog se utjelovio i čovjekom postao kako bi mu pomogao. Tako i Crkva, kao produženo utjelovljenje I­susa Krista traži načina kako po „povijesnim kršćanima“ biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Proročkim glasom ona prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi. Svojim pak evanđeoskim navještajem ukazuje na izvoriš­te dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda. U tome je sažeto njezino dvostruko obilježje: postojanost i trajnost u misaonim načelima i prosudbenim kriterijima (nepro­mjenljivost) i prilagodljivost u povijesnim prilikama (promjenljivost). Prvo obilježje je teo­loške, a drugo sociološke naravi. Budući da je „Crkva božansko-ljud­ska građevina“, moglo bi se reći kako je prvo obilježje božanske, a drugo ljudske naravi. Stoga je Crkva od samog svog početka svjesna da o­na nije „u svijetu samo usput ili na putu“, već ima zadatak i misiju za sva vremena i u svim društvima. I osjeća se pozvanom „biti subjektom povijesnih zbivanja do svršetka svije­ta“.

U tom kontekstu valja promatrati i ugovore i sporazume koje sklapaju Crkva i država. Potpisani ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske plod su obostrana uvažavanja i priznavanja. Kad su u prosincu 1996. potpisana tri ugovora (o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture i o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi) tadašnji nuncij u RH, mons. Giulio Einaudi, rekao je kako taj čin označava „sretan završetak zajedničkog zalaganja što se povjerava tijeku povijesti i provedbi u svakodnevnom životu u skladu s Ustavom RH i zakonodavstvom Katoličke Crkve“. A oni su zapravo „vidljiva kruna stoljetnih odnosa između hrvatskog naroda i Svete stolice koji su bili trajni i dobri“, od pape Agatona (678-689), preko pape Ivana VIII. i njegovih pisama knezu Branimiru (872-882), do svetog Ivana Pavla II. koji je 13. siječnja 1992. godine priznao RH.

Ugovori nisu nikakav povlašteni položaj Katoličke crkve, nego hrabar povijesni čin traženja novih putova i utiranja novog načina suživota Crkve u sekularnom društvu temeljem najsuvremenijih shvaćanja vjerske slobode koji proizlaze iz ustavnih načela i dokumenata o ljudskim pravima, kao i crkvenim zakonima i dokumentima II. Vatikanskog sabora. Oni pružaju pravni okvir koji se temelji na tri načela: načelo vjerske slobode, načelo različitosti po­dručja djelovanja Crkve i Države, te načelo potrebe suradnje tih dviju ustanova koje se susreću u čovjeku, građaninu i vjerniku. Odatle i potreba uređenje odnosa na ko­rist članova tih dviju institucija. Uvažavajući ta načela i mi smo se okupili ovoga poslijepodneva na poziv Predsjednika Vlade RH, gospodina Andreja Plenkovića razgovarati o odnosu hrvatske Vlade i Katoličke Crkve. U ime nazočnih članova Stalnoga vijeća zahvaljujem na pozivu, sve još jednom pozdravljam i želim plodno druženje i razmjenu mišljenja o temama koje su aktualne za naše vrijeme i društvo u cjelini. Hvala na pozornosti.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Zagreb – Banski dvori, 15. listopada 2019.

print

Povezane objave

Sjednica Vijeća HBK za nauk vjere

Tiskovni ured HBK

Propovijed biskupa Ivice Petanjka na komemoraciji u Bleiburgu

Tiskovni ured HBK

Izjava Komisije Iustitia et pax o izborima za Europski parlament

Tiskovni ured HBK