Uzoriti,
Draga braćo u biskupstvu,
Raduje me što sam ponovno među vama, pastirima Katoličke crkve u Hrvatskoj, na početku ovog mog posjeta Zagrebu. Od srca Vas pozdravljam, zahvaljujući Vašem Predsjedniku, Preuzvišenom ocu nadbiskupu Želimiru Puljiću, na srdačnim riječima dobrodošlice i pozivu u Zagreb, kao i svima vama što ste mi pružili ovaj trenutak susreta i bratskog zajedništva. Sveti Otac me je zamolio da vam prenesem njegove pozdrave, izražavajući ujedno svoju blizinu vama i Crkvi u Hrvatskoj, a na poseban način Zagrebačkoj nadbiskupiji i Sisačkoj biskupiji, koje nastavljaju djelo obnove nakon potresa 2020. godine.
Stoljećima je Hrvatski narod iskazivao neupitnu vjernost Apostolskoj Stolici. S druge strane, mnogim papama je bilo stalo do sve veće povezanosti s hrvatskim narodom što su pokazali kroz nebrojene geste naklonosti prema ovoj Crkvi i ovoj zemlji.
Nakon godina komunističke diktature, tijekom kojih se krvavim i sustavnim progonima činilo sve kako bi se prekinule veze hrvatskog naroda s nasljednicima Svetog Petra, Hrvatska je 25. lipnja 1991. zajedno sa Slovenijom proglasila vlastitu neovisnost od tadašnje Jugoslavije. Jedan od konkretnih znakova blizine Svete Stolice hrvatskom narodu bilo je priznanje hrvatske neovisnosti 13. siječnja 1992. Kao što je poznato, Sveta Stolica je među prvima učinila taj korak, a manje od mjesec dana kasnije, 8. veljače 1992. godine, Sveta Stolica i Hrvatska uspostavile su diplomatske odnose, prve u višestoljetnoj povijesti hrvatskog naroda.
Kako se ovom prilikom ne prisjetiti posebne bliskosti slavenskog pape Ivana Pavla II., koji je tri puta posjetio ovu zemlju. Hrvati su ga doživljavali ne samo kao Papu, nego i kao iznimnog prijatelja. Prilikom svog prvog posjeta Zagrebu, Ivan Pavao II., obraćajući se biskupima, rekao je: „Kaže se (…) da su Hrvati došli iz Krakova: tu je tzv. ‘Bijela Hrvatska’. Zatim su se spustili prema jugu i zauzeli prostore koji čine današnju Hrvatsku. Iz toga se može razumjeti zbog čega Papa, koji je došao iz Krakova, sada dolazi povodom devetsto godina zagrebačke katedrale. Na taj način se zatvara krug između ‘Bijele Hrvatske’, današnje Hrvatske i Pape iz ‘Bijele Hrvatske’ koji dolazi u Hrvatsku.“[1]
U ovih 30 godina, država i mjesna Crkva poduzele su vrlo važne korake, koje je Sveta Stolica s velikom pažnjom pratila. Nekoliko godina nakon osamostaljenja, Vlada je prepoznala posebnu povijesnu i kulturnu ulogu mjesne Crkve, kao i njen društveni položaj, te potpisala i ratificirala četiri bilateralna sporazuma sa Svetom Stolicom, između 1996. i 1998. godine. Uspostavljen je Vojni ordinarijat kao i 5 drugih biskupija. Vratila se nastava vjeronauka u školama i nastava teologije na državnim sveučilištima. Otvoreno je Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, nekoliko katoličkih škola, a izgrađene su i obnovljene brojne crkve.
Zahvaljujući zajedničkom zalaganju, uspostavljeni su dobri odnosi između Crkve i Države. Nedavna inicijativa polugodišnjih susreta na razini Premijera i Stalnog vijeća ove biskupske konferencije pridonosi daljnjem poboljšanju suradnje između dviju institucija. Sa zadovoljstvom saznajem da je jedan od rezultata dijaloga Crkve i Države potpisivanje Ugovora o Caritasu Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj 18. ožujka ove godine, čime je implementiran čl. 17. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima iz 1996. godine.
Svemu tome treba dodati razne važne pastoralne inicijative kao što su, primjerice, nacionalni susreti hrvatskih katoličkih obitelji i susreti katoličke mladeži. Konačno, treba cijeniti i zalaganje Hrvatske Crkve, zahvaljujući kojoj je posljednjih godina razvijen program zaštite maloljetnika i ranjivih osoba.
„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim“ (Ps 116,12-14). Volim se prisjetiti ovih redaka iz Psalma 116 dok razmišljam o tome što je ova zrela i dobro strukturirana Crkva postigla u ovih 30 godina.
Draga subraćo, tako bogato naslijeđe je u vašim rukama i pozvani ste ga čuvati i učiniti još plodnijim, sjećajući se prošlosti, živeći sadašnjost, stvarajući budućnost, baš kao što nas uči papa Franjo: „No, kako sjećanje ne bi postalo zatvor prošlosti, potreban nam je još jedan glagol: generirati – stvarati. Skroman čovjek – ponizni muškarac, ponizna žena – brine i o budućnosti, a ne samo o prošlosti, jer zna gledati naprijed, zna gledati u grančice, sa sjećanjem punim zahvalnosti. Ponizan stvara, poziva i gura prema nepoznatom. Dok ohol ponavlja, rigidan je – rigidnost je izopačenost, to je aktualna izopačenost – i zatvara se u svom ponavljanju, osjeća se sigurnim u ono što zna i boji se novog jer ga ne može kontrolirati, osjeća se destabiliziranim zbog toga… jer je izgubio pamćenje. Ponizan prihvaća da bude propitivan, otvoren je novostima i čini to jer se osjeća jakim u onome što mu prethodi, u svojim korijenima, u svojoj pripadnosti. Njegovu sadašnjost nastanjuje prošlost koja mu s nadom otvara budućnost. Za razliku od oholog, on zna da ni njegove zasluge ni njegove “dobre navike” nisu načelo i temelj njegova postojanja, stoga je sposoban vjerovati, dok oholica ne.“ [2]
Draga braćo, ukratko sam se prisjetio s vama ovih 30 godina i sada bi mi bilo drago čuti vas. Znam da svoju pastirsku službu obavljate s oduševljenjem, brinući se za Božji narod, svećenike i sjemeništarce, i to vam je na čast.
Vaše apostolsko djelovanje povjeravam Gospi Bistričkoj, našoj Majci, i blaženom Alojziju Stepincu, sinu ove zemlje, da vas čuvaju i podržavaju. Obećavam moliti za vas, te se ujedno preporučam u vaše molitve.
[1] Papa Ivan Pavao II., Kratki pozdrav tijekom susreta s biskupima, Zagrebačka nadbiskupija, 10. rujna 1994.
[2] Papa Franjo, Božićni govor Pape Franje Rimskoj kuriji, Dvorana blagoslova Apostolske palače, 23. prosinca 2021.
