Kuća među domovima ljudi
Draga djeco i mladi, dragi roditelji,
draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, katehete i vjeroučitelji!
Župa je kuća među domovima ljudi. Stalno tragajući za novim pastoralnim i evangelizacijskim oblicima djelovanja, Crkva, otvoreno se suočavajući s izazovima vremena, ne izbjegava priznati poteškoće na koje nailazi – kako one na općoj crkvenoj, tako i na biskupijskoj, ali i na župnoj razini. Upravo kad je riječ o ovoj posljednjoj, čini se kao da budućnost župe svoje najbolje vrijeme već ima iza sebe. Zbog toga će često nostalgija za prošlim vremenima prekrivati one momente koji bi bili nadahnuti „hrabrim pogledom u budućnost“ (Kongregacija za kler, Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, br. 16). Jedan od takvih momenata jest i pogled na egzistencijalni teritorij suvremenoga čovjeka (isto). Taj teritorij ne umanjuje vrijednost župe i mjesne Crkve kao teritorijem omeđene institucije. To potvrđuje i najnoviji sinodski dokument kad veli da mjesna Crkva ili župa kao teološko mjesto, na kojemu kršteni doživljavaju zajednički hod, mora i nadalje biti shvaćena kao privilegirano mjesto“ (Instrumentum laboris za prvo zasjedanje XVI. Redovite opće sinode biskupa u listopadu 2023., br. 11). Zbog toga, budući da se Crkva ne može drukčije shvatiti „osim u horizontu zajedništva“ (Instrumentum laboris, br. 20), daleko je važnije Crkvu promatrati ne kao mjesto gdje su osobe rođene i odrasle, nego kao „zajednicu koja ih prigrljuje kao svoje“ (Pastoralno obraćenje, br. 18). Takva je zajednica, u svom najkonkretnijem obliku, kao župna zajednica, „kuća među domovima ljudi“ (sv. Ivan Pavao II., Christifideles laici, br. 26). U toj i takvoj kući, čiji su prag pozvani prekoračiti svi, moguće je, susrećući jedni druge, susresti Gospodina, koji je u našem središtu (usp. Instrumentum laboris, br. 6).
Beskućništvo suvremenoga čovjeka. Društvo kakvo je naše, koje počiva na pripovijestima rasta i stalnoga napretka, utjelovljeno u trajnu logiku višega, bržeg, većeg, s nedefiniranim ciljem onoga što još može doći nakon toga, odavno je zemlju i svijet „uzelo u svoje ruke“ te je samo ono činjenično, vidljivo i mjerljivo postavilo kao temeljne kategorije vrijednosnoga sustava ljudskoga života. Pred našim očima kao da nestaje prihvaćanje naravnoga reda svijeta, koji bi bio oblikovan nadnaravnom moći. Ovaj svijet gradi kuću koja ima krov nad tijelom, ali ne nužno i nad duhovnom dimenzijom čovjeka. U najsuvremenijim i najliberalnijim europskim društvima ide se čak i za tim da se vjerski oblikovane moralne zapovijedi, poput: Ne ubij! Ne ukradi! Ne laži!… tumače bez religijskih, odnosno vjerskih premisa. Sve to, nažalost, vodi istinskom siromaštvu, beskućništvu suvremenoga čovjeka. Ipak, Crkva ne želi takav svijet okarakterizirati kao svoju suprotnost, još manje kao mjesto „napasti“, nego kao mjesto spoznaje iskustva Boga, koji nas poziva pitati se: što pružiti svijetu da mu se omogući takvo iskustvo. U suočavanju s takvim svijetom, poučava nas papa Franjo, ne pomaže suvremeni subjektivni pristup vjeri koji vrednuje samo osobni doživljaj Boga i svetoga, pri čemu se zapravo zatvaramo Božjem djelovanju, snazi milosti i vodstvu Duha Svetoga (usp. Evangelii gaudium, br. 94.). Prvi korak u nadvladavanju takvih poteškoća čine oni, koji već stanuju u „kući“. To su muškarci i žene „koji daju vjerodostojnost onomu što naviještaju svjedočenjem svoga života“ (Pastoralno obraćenje, br. 24). Njihovo trajno obrazovanje, i to u svrhu „sinodalne duhovnosti“, u središtu je obnove Crkve (Instrumentum laboris, br. 59). Stoga bih tako rado pozvao sve vas braćo svećenici, i vas vjernici laici, koji nosite odgovornost za život i rast vjere u našim župnim zajednicama, da iznova prepoznamo poziv kako je svaka naša župa kuća među domovima ljudi, da je čitava zajednica „odgovorna za poslanje, jer se Crkva ne poistovjećuje samo s hijerarhijom, nego se identificira kao Božji narod“ (Pastoralno obraćenje, br. 38).
Svijet i ja… i još nešto? Imajući pred očima svijet u kojemu živimo, te pitajući se „što se događa našemu zajedničkom domu“ (papa Franjo, Laudato si’, br. 17), pozdravljamo uvođenje eksperimentalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Svijet i ja za osnovne škole, koji će od ove jeseni biti uveden kao alternativni predmet konfesionalnom modelu Vjeronauka u školi. Taj predmet, zajedno s njegovim ciljevima, artikuliranima na dobro učenika, ali i šire društvene zajednice, treba najprije sagledavati kao mogućnost izbora onih učenika, koji do sada nisu pohađali Vjeronauk kao predmet u osnovnim školama. Nadamo se da će uvođenjem toga predmeta nestati dosadašnje trajno negodovanje i predstavljanje Vjeronauka u školi kao poteškoće za organizaciju života onih učenika koji ga nisu pohađali. Isto se tako nadamo da će sloboda izbora učenika, već upisanih na Vjeronauk, biti poštovana do kraja njihovog osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja. Zahvaljujemo u tom kontekstu roditeljima i učenicima koji se i dalje opredjeljuju za pohađanje Vjeronauka u školi te tako i dalje svjedoče svoju pripadnost Crkvi, svjesni da Vjeronauk, uz župnu katehezu, pripada cjelovitom odgoju u vjeri i da predstavlja neizostavni dio priprave na sakramente.
Pastoral škole kao suvremeni izazov. Da škole danas nisu više samo mjesta posredovanja znanja i spoznaja, već i mjesta te prostori života učenika i mnogih koji o njima skrbe, pokazuje i činjenica uvođenja eksperimentalnih programa Osnovna škola kao cjelodnevna škola. Promišljajući o tom programu, najprije iz perspektive Crkve, koja živi „među kućama svojih sinova i kćeri“ (Pastoralno obraćenje, br. 29.), školu će biti potrebno shvaćati kao pastoralnu jedinicu, odnosno kao mjesto susreta unutar konkretnoga pastoralnog djelovanja Crkve. Pozivamo, stoga, već sada sve kojima je stalo do cjelovitoga odgoja i obrazovanja naše djece i mladih, da se zauzmu za dijalog i na ovom području. Vjerujem, naime, da je budućnost takve suradnje plodonosnija od bilo kakvog isključivanja različitih ideja i čimbenika koji mogu pripomoći kvalitetnijem ostvarenju projekta cjelodnevne škole.
Dragi roditelji i učenici, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjeroučitelji! Premda je župa „kuća među domovima ljudi“, ona nije samo susjed među susjedima. Ona želi biti dom braće i sestara, čiji se prostori šire s dolaskom svakoga od nas. U tom je smislu ona dom „egzistencijalnog“, a ne samo zemljopisnog teritorija. U tu su kuću svi dobrodošli! Njezino je središte Isus Krist, prvi Sakramenat, kamen temeljac, na kojemu počiva naše bratstvo, zajedništvo, čitav svijet. Radujemo se novoj školskoj i pastoralnoj godini, koju stavljamo pod zagovor Blažene Djevice Marije Kraljice, Majke našega zajedničkog doma.
Đakovo, 22. kolovoza 2023.
na spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice
✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju
