Draga braćo i sestre!
Jedan dan u godini kojim obilježavamo Svjetski dan bolesnika neće ublažiti i umanjiti boli i patnje bolesnika i patnika, ali će odaslati poruku da društvena zajednica ne zaboravlja one kojima je trenutačno ili trajno potrebna skrb i ljubav drugih osoba.
Smisao je ovog dana i u tome da si mladi i zdravi posvijeste da bolest nije rezervirana samo za neke, nego je sastavni dio otajstva ljudskog života s kojim će se, na ovaj ili onaj način, svaka osoba susresti.
Bolest, patnja, slabost, starost, prolaznost… jesu različita imena i oblici onoga što jednim imenom zovemo križ. Preko križa spoznajemo svoje stvarno stanje, upoznajemo sami sebe, vidimo svoje domete i svoja ograničenja.
I budući da naša bolest nikada nije samo naša, ona neminovno uključuje prvenstveno naše najbliže, ali nadasve i različito bolničko osoblje koje će uložiti svoj trud i znanje kako bi nam, ako je to u njihovoj moći, povratilo prijašnje zdravlje.
Ako bolest promatramo kršćanskim i vjerničkim okom ona može prerasti u izvrsno sredstvo spasenja i posvećenja. Strpljiv i zahvalan bolesnik svojim ponašanjem posvećuje sebe i njegova bolesnička postelja postaje najglasnija propovjedaonica evanđelja. Ako izostane toliko poželjno strpljenje i bolesnik u svojoj bolesti postane previše zahtjevan, on na neki način prisiljava one oko sebe da budu strpljivi s njim i ne uzvrate mu istom mjerom, te im tako, na pomalo prisilan način, omogućuje da se oni posvete.
Kako god se uzelo, bolest objedinjuje križ patnje i plodove spasenja i poziva nas da se okrenemo k Isusu Kristu koji je prolazio Zemljom »propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu« (Mt 4,23) kako bi nam podario sućutno i milosrdno srce koje će se uvijek pitati kako mogu drugome biti više bližnji.
Neka Svjetski dan bolesnika bude i zahvala bolničkom osoblju koje je sav svoj život stavilo u službu drugoga i svojim trudom i radom vraća radost u srce i osmijeh na ljudska lica.