Crkva ne može biti indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje

Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatske Vlade,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskoga Sabora,

Uvaženi Ministri u Vladi RH, Predstojnici i savjetnici u uredima Vlade RH!

Zahvaljujem Predsjedniku Vlade gospodinu Plenkoviću na upućenom pozivu i prijedlogu da se sastanemo danas u Banskim dvorima „kako bismo razmotrili trenutno stanje odnosa hrvatske Vlade i Katoličke Crkve“, te „razmijenili mišljenja o temama koje su aktualne  za naše društvo“ (iz dopisa Predsjednika Vlade, 10. listopada 2019.).

Sve Vas koji ste došli na ovaj susret pozdravljam u svoje ime, kao i u ime nazočnih članova Stalnoga vijeća HBK:

·        zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, potpredsjednika HBK i člana Vijeća biskupskih konferencija za EU (COMECE);

·        đakovačko-osječkoga nadbiskupa mons. Đure Hranića, predsjednika Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju i Predsjednika Komisije Iustitia et pax;

·        porečkoga i pulskoga biskupa mons. Dražena Kutleše, predsjednika Pravne komisije HBK i Komisije za odnose s Državom;

·        te hvarskog biskupa mons. Petra Palića, Generalnog tajnika HBK i Predsjednika Odbora za sredstva društvenih komunikacija.

Dok zahvaljujem Predsjedniku hrvatske Vlade, gosp. Andreju Plenkoviću na pozivu na ovaj susret dopustite mi dvije misli kao uvod u diskusiju. Prva je misao vezana uz mišljenja nekih koji u pogledu odnosu Crkve i svijeta, Crkve i društva govore, pišu i smatraju kako se Crkva „ne smije miješati sa svijetom u pitanjima socijalne, političke i ekonomske naravi“. Jer, Crkva i svijet su „dvije nepomirljive stvarnosti“. No, ima i onih koji se boje da bi „uvlačenje Crkve u ljudsku povijest zla i grijeha okaljalo samo Evanđelje“ i lišilo ga njegove „proročke snage“.

No, postavlja se pitanje kako će Crkva izvršiti svoje poslanje ako se povuče u sakristiju, ili ako se ukloni s pozornice svjetskih događanja?! Ona, naime, ne može biti indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo vječno spasenje. Pa i Bog se utjelovio i čovjekom postao kako bi mu pomogao. Tako i Crkva, kao produženo utjelovljenje I­susa Krista traži načina kako po „povijesnim kršćanima“ biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Proročkim glasom ona prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi. Svojim pak evanđeoskim navještajem ukazuje na izvoriš­te dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda. U tome je sažeto njezino dvostruko obilježje: postojanost i trajnost u misaonim načelima i prosudbenim kriterijima (nepro­mjenljivost) i prilagodljivost u povijesnim prilikama (promjenljivost). Prvo obilježje je teo­loške, a drugo sociološke naravi. Budući da je „Crkva božansko-ljud­ska građevina“, moglo bi se reći kako je prvo obilježje božanske, a drugo ljudske naravi. Stoga je Crkva od samog svog početka svjesna da o­na nije „u svijetu samo usput ili na putu“, već ima zadatak i misiju za sva vremena i u svim društvima. I osjeća se pozvanom „biti subjektom povijesnih zbivanja do svršetka svije­ta“.

U tom kontekstu valja promatrati i ugovore i sporazume koje sklapaju Crkva i država. Potpisani ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske plod su obostrana uvažavanja i priznavanja. Kad su u prosincu 1996. potpisana tri ugovora (o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture i o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi) tadašnji nuncij u RH, mons. Giulio Einaudi, rekao je kako taj čin označava „sretan završetak zajedničkog zalaganja što se povjerava tijeku povijesti i provedbi u svakodnevnom životu u skladu s Ustavom RH i zakonodavstvom Katoličke Crkve“. A oni su zapravo „vidljiva kruna stoljetnih odnosa između hrvatskog naroda i Svete stolice koji su bili trajni i dobri“, od pape Agatona (678-689), preko pape Ivana VIII. i njegovih pisama knezu Branimiru (872-882), do svetog Ivana Pavla II. koji je 13. siječnja 1992. godine priznao RH.

Ugovori nisu nikakav povlašteni položaj Katoličke crkve, nego hrabar povijesni čin traženja novih putova i utiranja novog načina suživota Crkve u sekularnom društvu temeljem najsuvremenijih shvaćanja vjerske slobode koji proizlaze iz ustavnih načela i dokumenata o ljudskim pravima, kao i crkvenim zakonima i dokumentima II. Vatikanskog sabora. Oni pružaju pravni okvir koji se temelji na tri načela: načelo vjerske slobode, načelo različitosti po­dručja djelovanja Crkve i Države, te načelo potrebe suradnje tih dviju ustanova koje se susreću u čovjeku, građaninu i vjerniku. Odatle i potreba uređenje odnosa na ko­rist članova tih dviju institucija. Uvažavajući ta načela i mi smo se okupili ovoga poslijepodneva na poziv Predsjednika Vlade RH, gospodina Andreja Plenkovića razgovarati o odnosu hrvatske Vlade i Katoličke Crkve. U ime nazočnih članova Stalnoga vijeća zahvaljujem na pozivu, sve još jednom pozdravljam i želim plodno druženje i razmjenu mišljenja o temama koje su aktualne za naše vrijeme i društvo u cjelini. Hvala na pozornosti.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Zagreb – Banski dvori, 15. listopada 2019.

print

Povezane objave

Biskupsko ređenje mons. Ante Jozića 1. svibnja

Tiskovni ured HBK

Čestitka predsjednika HBK nadbiskupa Puljića izabranom predsjedniku RH Milanoviću

Tiskovni ured HBK

Trpljenje iz ljubavi – sjeme novoga govora o kršćanskoj nadi

Tiskovni ured HBK