Poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora g. Gordane Jandrokoviću, uvaženi potpredsjednici, uvaženi zastupnici,
veoma sam zahvalan i radostan, te uistinu počašćen što vam se mogu obratiti u ovom visokom domu, koji se nalazi na Trgu sv. Marka, čiji urbanistički i arhitektonski stil obiluje dubokom simbolikom. U središtu ovoga trga – na kojemu su smještene ne samo najviše institucije moderne hrvatske države, već i stoljetni simboli povijesti hrvatske državnosti koji odražavaju njezina municipalna prava – iura municipalia – stoji crkva. Ova crkva najstarija je građevina na trgu. S vremenom su u blizini crkve svoje mjesto našle i druge zgrade koje predstavljaju sjedište hrvatske zakonodavne, izvršne i ustavno-sudbene vlasti: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud RH. Iako su fizički odvojene od crkve, ove su građevine namjerno građene s izravnim pogledom na crkvu i poštujući u potpunosti njezin vanjski izgled. Izgradnja Trga sv. Marka odražava na simboličkoj razini, mnogo dubljoj od one pukog arhitektonsko-urbanističkog razvoja, sve spontane značajke i cjelokupnu stvarnost povijesnih odnosa hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Ovi aspekti Trga sv. Marka vjerno odražavaju ono što je nekoć u hrvatskim krajevima bilo – a i danas još uvijek jest – samo po sebi razumljivo u tim odnosima.
Kao što znate, pravni i diplomatski odnosi između Hrvata i Svete Stolice povijesno su uspostavljeni već tijekom 7. stoljeća, odnosno od samog dolaska Hrvata na ove prostore. Oni su se razvijali u različitim razdobljima, u različitim kontekstima i teritorijalno-političkim okvirima, pa ih je nemoguće okarakterizirati i razumjeti samo s jednog gledišta. No, bez obzira na ove evidentne povijesne i konceptualne varijabilnosti, moguće je izdvojiti stalne značajke tih odnosa, odnosno njihov neprekinuti tijek kroz stoljeća (čak i pod različitim oblicima totalitarizma), a to su iskrenost, međusobna posvećenost i funkcionalnost, međusobno razumijevanje, ali prije svega – a to želim posebno istaknuti u ovoj svečanoj prigodi 25. obljetnice stupanja na snagu međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice – povezanost Hrvata i Petrove Crkve.
Različite pravne instrumente, kao što su ugovori, sporazumi, pravne i diplomatske komunikacije, diplomatski odnosi i slično, između Hrvata i Svete Stolice treba tumačiti prema njihovom meritumu, uzimajući u obzir ono što je njihova bit i što istinski odražavaju – međusobnu povezanost i podršku. Oni su također izraz snažne i istinske vjere, odanosti Hrvata Svetoj Stolici na koju su uvijek mogli računati kao izvor potpore, te povjerenja koje Sveta Stolica polaže u hrvatski narod. Bez obzira na pravno-povijesnu kvalifikaciju i potreban oprez u tumačenju (a uzimajući u obzir činjenicu da se radi o činu koji se dogodio prije jedanaest stoljeća), blagoslov koji je papa Ivan VIII. 7. lipnja 879. udijelio knezu Branimiru, cijelom njegovom narodu i cijeloj njegovoj državi, priznajući njegovu zemaljsku vlast nad čitavom Hrvatskom, ima posebnu težinu i pravni značaj. Taj je Papin čin bio odlučujući za izgradnju identiteta Hrvata jer je njime hrvatski narod priznat kao samostalan i suveren narod s vlastitom vladom i vladarom među europskim narodima s kraja 9. stoljeća, i kao kršćanski narod odan rimskom prvosvećeniku. U vrijeme kada su pisani tragovi iznimno rijetki, Papa šalje hrvatskom knezu ne samo pisani pravni akt, nego i pismo sa snažnom porukom koja je dugoročno utjecala na hrvatski identitet. U Hrvatskoj se često i ispravno može čuti kako upravo taj čin i blagoslov Pape predstavlja pravno relevantno priznanje Hrvata i uvodi ih u kontekst europskih naroda i zapadne civilizacije utemeljene na kršćanstvu.
Otprilike pola stoljeća kasnije – 925. (devetsto dvadesetpete) i 928. (devetsto dvadesetosme) – temeljem akta pape Ivana X. uspostavit će se jedinstveno crkveno područje koje će obuhvaćati cijelu Hrvatsku i Dalmaciju pod jurisdikcijom splitskog biskupa, područje koje će kasnije oblikovati administrativnu regiju i koja će postati središtem hrvatskog teritorija. Upravo će ta regija postati ne samo administrativno područje za Hrvate, nego i njihova vlastita duhovna, kulturna, politička i povijesna baština koja jasno definira hrvatski identitet, drugim riječima središte hrvatske državnosti.
Vratimo se u sadašnjost. Sveti Ivan Pavao II. je osobito poštovao hrvatski narod i prema njemu gajio izuzetnu ljubav i duboko razumijevanje. Možda kao nitko drugi, ovaj papa – papa Poljak – shvaćao je teško breme povijesti, nepravde i patnje kojima su Hrvati bili izloženi kao slavenski narod u svojoj stoljetnoj težnji za vlastitom državom. Dubokom prisnošću i sa snažnim emocijama osjećao je i dijelio patnje ovog naroda, kao i njegove težnje i ciljeve, posebno za vrijeme komunističke vladavine. Ivan Pavao II. prepoznao je postojanost i nepokolebljivost te uzorno svjedočanstvo vjere, personificirano u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu, kojeg je 1998. godine, tijekom pastoralnog pohoda Republici Hrvatskoj, u Mariji Bistrici proglasio blaženikom i mučenikom. Time je učvrstio odluku pape Pija XII. iz 1953. godine, kojom je Alojzija Stepinca u teškim i izvanrednim vremenima progona, dok je kao nadbiskup svjedočio vjeru iz kućnog pritvora u Krašiću, imenovao kardinalom.
Sveti Ivan Pavao II. je imao neizmjerno poštovanje prema tisućljetnoj opredijeljenosti Hrvata za kršćanstvo, papu i Svetu Stolicu, što se očitovalo i u brojnim diplomatskim aktima i odnosima, ali i u činjenici da je hrvatski narod u ključnim, prijelomnim trenucima uvijek imao oslonac u Crkvi i njezinom svećenstvu. Kada je početkom 1990-ih (devedesetih) godina prošlog stoljeća naslutio mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države, države koja bi bila prava država hrvatskog naroda, Ivan Pavao II., kao papa i vrhovni autoritet Svete Stolice, snažno se za taj cilj pravno i diplomatski zalagao u Hrvatskoj i u međunarodnoj zajednici. Posebno je važno istaknuti da je to učinio beskompromisno i bez oklijevanja, zbog svog čvrstog uvjerenja u pravednost tog cilja i njegovu utemeljenost u međunarodnom (javnom) pravu, te da hrvatski narod ima pravo na samoodređenje i samostalnost. Jasno vidjevši i precizno tumačeći znakove vremena za cijelu Europu u tom razdoblju, uključujući i za hrvatski narod, i s odlučnim odgovorom na njih, papa Ivan Pavao II. je svojim autoritetom potaknuo intenzivnije pravno i diplomatsko djelovanje i komunikaciju u međunarodnoj zajednici i prije i tijekom stvaranja suvremene hrvatske države, posebice u trenutku proglašenja njezine samostalnosti i neovisnosti – kao što vam je dobro poznato – što je kulminiralo 13. siječnja 1992. (prije točno trideset godina), kada je Sveta Stolica formalno priznala Republiku Hrvatsku i time potvrdila legalitet i legitimitet suvremene hrvatske države. Činio je to iskreno i predano, bez prikrivenih namjera, a Sveta Stolica je bila među prvim subjektima međunarodnog prava koji su priznali Hrvatsku.
Priznanje Republike Hrvatske od strane Svete Stolice ostat će zapamćeno kao pravni akt kojim je Apostolska Stolica dala snažnu i odlučnu potporu legalitetu i legitimitetu hrvatske države pred međunarodnom zajednicom. Za Republiku Hrvatsku i za Svetu Stolicu ovaj čin je i danas znak snažne vjere, povjerenja, bliskosti, predanosti i međusobne potpore, što je sveti Ivan Pavao II. potvrđivao tijekom svoja tri pastoralna pohoda Republici Hrvatskoj, od kojih je svaki bio duboko značajan pravno i duhovno u svom povijesnom trenutku: prvi put tijekom Domovinskog rata (1994.), zatim 1998. povodom proglašenja kardinala Alojzija Stepinca blaženim, te posljednji put na samom početku 21. stoljeća (2003.) kada je mlada suvremena hrvatska država već bila zrelija. Svakako je znakovito što je sveti Ivan Pavao II. odlučio posjetiti svoj voljeni hrvatski narod u povodu svog 100. pastoralnog pohoda izvan Italije.
U okviru odnosa Republike Hrvatske i Svete Stolice posebno mjesto zauzimaju međusobni pravni odnosi, ponajprije zato što je svaki aspekt tih odnosa izražen u pravnom obliku. Tijekom 1996. potpisana su tri ugovora (o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske), koji su stupili na snagu početkom 1997. (prije točno četvrt stoljeća), a potom, godinu dana kasnije, 1998. potpisan je još jedan ugovor o gospodarskim pitanjima.
Ugovor o pravnim pitanjima na samom početku propisuje da su Država i Katolička Crkva neovisne i samostalne, svaka u svom poretku. Također je propisano da se obje strane obvezuju u međusobnim odnosima potpuno poštovati to načelo u kontekstu brige za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i za promicanje općega dobra. U tom smislu, ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice u potpunosti poštuju poslanje Katoličke Crkve kao i ustavne vrednote Republike Hrvatske, s obzirom da obje strane streme promicanju ljudskog dostojanstva, društvene pravednosti, duhovnom i materijalnom boljitku čovjeka i općem dobru. Koristi od ovih nastojanja imaju zapravo pripadnici hrvatskog društva bez obzira na njihov nacionalni, etnički, vjerski ili drugi identitet ili političku orijentaciju. Iako su međusobno neovisni i konceptualno odvojeni, ovi ugovori postavljaju okvir istinskog partnerstva između Države i Crkve, njihove međusobne potpore, poštovanja, bliskosti, pa čak i međusobne povezanosti njihovih ciljeva i politika kojima je svrha uvijek čovjek.
Ugovore koji su sklopljeni između Republike Hrvatske i Svete Stolice ne treba poimati i cijeniti štetnima za druge vjerske zajednice. Naprotiv, oni u konačnici mogu služiti kao primjer za pripadnike drugih vjerskih zajednica, primjerice za prihvaćanje identičnog modela i kriterija financiranja vjeronauka u državnim školama te analognu primjenu koncepta koji se u Katoličkoj Crkvi naziva „kanonski mandat“, za priznavanje u pravnom poretku Republike Hrvatske građanskih učinaka životnih zajednica koje su uređene državnim Obiteljskim zakonom i sklopljene po pravilima vjerske zajednice i pred njezinim svećenikom, za pravila o povratu imovine oduzete za vrijeme totalitarnih režima, i tako dalje. Ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice razlikuju se od ovih analognih aranžmana na državnopravnoj razini isključivo stoga što imaju status međunarodnog prava, a ne zbog svog pravnog sadržaja. A budući da je Republika Hrvatska država u kojoj se građani većinski izjašnjavaju katolicima, normativni obuhvat ugovora sa Svetom Stolicom u odnosu na one na koji se oni odnose i broj obuhvaćenih pravnih pitanja bit će širi, ali ne zato što ti ugovori uvode drukčija pravno relevantna pitanja.
Ukratko, svaki sporazum između dvaju subjekata međunarodnog prava instrument je za sprječavanje sukoba i izbjegavanje zakona arbitraže ili, još gore, zakona sile.
Od početka svog postojanja pa sve do danas, sporazumi koje je Sveta Stolica sklapala s državama predstavljaju trajno nastojanje za prilagodbu društvenim promjenama i vjerskoj stvarnosti. Takve prilagodbe vrijedne su za obranu ljudskih prava, a posebno vjerskih sloboda, čak i u suvremenim državnim okvirima sekulariziranih ili nesekulariziranih društava.
Bilo bi pogrešno misliti da su se u prošlosti sporazumi sklapali samo zato što su države bile kršćanske: Sveta Stolica je uvijek s vladarima i vladama, pa i nekatoličkim ili nekršćanskim, nastojala pregovarati o konkretnim uvjetima života Crkve. Čak i tijekom stoljetnih stalnih mijena u europskoj povijesti, prilikom crkvenog raskola i tijekom Reformacije, Sveta Stolica je nastojala uspostaviti najbolje moguće odnose s civilnim vlastima zemalja, bez obzira je li se ili nije radilo o katoličkim zemljama.
Stoga se danas, kao i u prošlosti, sporazumi između Svete Stolice i država pokazuju korisnima za reguliranje života Crkve i za osiguravanje njezine neovisnosti usprkos željama vladara i vlada da se miješaju u život i organizaciju Katoličke Crkve. Čak i u kontekstu društava koja su duboko povezana s katoličanstvom, pokazalo se nužno uspostaviti pravila da bi se spriječila iskušenja civilnih vlasti da se upliću u poslove Crkve i obrnuto.
Međutim, sporazumi su korisni i zbog mogućnosti koordiniranja i olakšavanja aktivnog sudjelovanja Svete Stolice i Crkve u izgradnji ljudskog društva, pravednog i solidarnog, prema toj svijetloj perspektivi koja je zacrtana u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes.
Zanimljiv i sui generis slučaj je sporazum o imenovanju biskupa, potpisan 22. rujna 2018. između Svete Stolice i Narodne Republike Kine: dakle, međunarodni ugovor između dviju strana koje se formalno još nisu međusobno priznale.
Ovdje se želim prisjetiti riječi pokojnog kardinala Agostina Casarolija upućenih jednom službeniku državnog tajništva: „Nije važan ugovor, već dogovor.“ Ova izjava ne poriče vrijednost ugovora ili sporazuma, već naprotiv, želi reći da su dogovoreni sporazumi nužni za promicanje sklada i suživota u današnjim društvima.
U svakom sporazumu načelna su pitanja isprepletena s čisto praktičnim, čak i tehničkim pitanjima: ipak, svi imaju za cilj jamčiti lokalnoj Crkvi najbolji mogući prostor slobode. Na načelnim osnovama, zajednička polazišna točka ugovornih strana može biti priznanje prisutnosti i povijesne uloge Crkve u oblikovanju nacije, kao što je to slučaj, primjerice, ovdje u Hrvatskoj i s raznim sporazumima potpisanim sa zemljama srednje i istočne Europe nakon pada Berlinskog zida. No, počevši od Drugog vatikanskog ekumenskog sabora, preduvjet je, rekao bih nužan, vjerska sloboda.
Koncilska deklaracija „Dignitatis humanae“ (O vjerskoj slobodi) ponovno je potvrdila da je prostor autonomije, zaštićen ovom građanskom slobodom, u potpunosti pomirljiv sa zahtjevima libertas Ecclesiae (br. 13), koja ostaje prvo i temeljno načelo odnosa između Crkve i svakog drugog društva: „Postoji“ citiram, „sklad između slobode Crkve i one vjerske slobode koju treba svim ljudima i zajednicama priznati kao pravo i u pravnom je poretku zakonima uglaviti“. A konstitucija Gaudium et spes, sa svoje strane, ukazuje na različite aspekte libertas Ecclesiae te izjavljuje: „(…) uvijek i svugdje Crkva mora imati pravo da s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoju socijalnu nauku, da nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša“ (br. 76; EV 1/1583).
Vjerska sloboda je istovremeno i temelj i granica konkordata. Konkordati, naime, predstavljaju „prilagođeno jamstvo“, prije svega kolektivne i institucionalne dimenzije vjerske slobode, bez koje ona ne može postojati ni na individualnoj razini, kako je pokazalo bolno iskustvo tzv. realnog socijalizma koji je prvenstveno težio dokinuti prakticiranje vjere u zajednici. S tim u vezi, mislim da treba naglasiti da su gotovo sve europske zemlje koje su imale to iskustvo, a Hrvatska nije iznimka, odabrale sustav sporazuma s crkvom za obnovu vjerskih sloboda. Međutim, institucionalna suradnja iz koje nastaju konkordati ne može utjecati na osobnu vjersku slobodu građana, bilo da su pripadnici Katoličke Crkve, druge kršćanske vjeroispovijesti ili ne pripadaju nijednoj vjeri. U tim sporazumima Katolička Crkva ne traži od države da djeluje ni kao defensor fidei (branitelj vjere) ni kao izvršna ruka kanonskog prava: isključiva joj je namjera dobiti pravni okvir što je moguće prikladniji njenim specifičnim potrebama, u okviru ustavnog prava na slobodu vjeroispovijesti.
Nakon ovih općih razmatranja, vratimo se na situaciju u Hrvatskoj.
Osim četiri navedena međunarodna ugovora, pravni odnosi između hrvatske Države i Katoličke Crkve dodatno su uređeni nizom dodatnih sporazuma. Ovi sporazumi sklopljeni su između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o određenim konkretnim pitanjima i temama. U okviru međunarodnih ugovora, ovi se dodatni sporazumi prilagođavaju u praktične i konkretnije svrhe. Oni nemaju status međunarodnih ugovora već operativnih sporazuma mjesne Crkve i države, čiji je cilj dodatno odrediti generička pravila četiriju međunarodnih ugovora i učiniti njihovu provedbu učinkovitijom. Sklapanje tih sporazuma izraz je iskrenosti, otvorenosti, povjerenja, ali i stalne svijesti da se ugovorne klauzule ne poimaju čisto formalnima ili pak hipotetičkim izjavama, već kao pravni sadržaj koji teži svomu ostvarenju u svakodnevnom životu radi postizanja općeg dobra. Dakle, možemo reći da dodatni sporazumi predstavljaju poseban sui generis izvor prava pravnog poretka Republike Hrvatske.
Takvi dodatni sporazumi mogu biti vrlo kratki i nastati na temelju jednostavnih i operativnih pregovora inter partes.
Kao primjer želim navesti Ugovor o „Caritasu“ Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj potpisan 18. ožujka 2022., kojom prilikom je Vlada Hrvatske snažno naglasila da Republika Hrvatska kršćansku solidarnost smatra jednom od svojih temeljnih društvenih vrijednosti. Ova izjava od velike je važnosti kao izraz hrvatske društvene stvarnosti, ali i kao potvrda suštine cjelokupnih odnosa između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Kršćanstvo i kršćanska solidarnost predstavljaju temelje zapadne kulture i Europe. Zemlje osnivateljice Europske unije i tvorci njezinih temeljnih ideja smatraju da su jezgra ove multinacionalne organizacije i ujedinjujući čimbenik njezinih unutarnjih različitosti u osnovi utemeljeni na kršćanstvu i kršćanskoj ideji solidarnosti.
Zakonskim uređenjem karitativne djelatnosti i socijalne skrbi o najpotrebitijima, Katolička Crkva i Republika Hrvatska djeluju više kao katalizatori ujedinjeni u zajedničkom cilju, negoli samo kao partneri u procesu, ili pak dvije strane u nekom čisto formalnom ugovoru.
Primjer „Caritasa“ i spomenutog ugovora o „Caritasu“ možda na najbolji mogući način oslikava izvornu namjeru, plemenitost svrhe i cilja svih, pravno i osobno, uključenih u projekt razvoja odnosa između Republike Hrvatske i Svete Stolice tijekom posljednjih četvrt stoljeća, odnosno, na konkretnijoj i operativnoj razini, između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije.
Kao što sam već spomenuo, kroz povijest, ali i danas, odnosi hrvatskog naroda i Svete Stolice neprekidno su bili ukorijenjeni u određenim stvarnostima. Te su stvarnosti na brutalan način negirali totalitarni režimi, koji su nastojali dokinuti život Crkve i vjeru hrvatskog naroda, posebice eliminacijom i uništavanjem crkvenopravnih osoba, a da ih nikada nisu uspjeli uništiti. Totalitarni su režimi nastojali poništiti duh i duhovna ali i vremenita dobra kroz koja su župe, biskupije, ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, druge institucije, bolnice, sirotišta, crkvene kulturne ustanove i druge crkvene društvene stvarnosti izvršavali Crkveno poslanje. Bit ovog poslanja mora biti ljubav prema čovječanstvu i posebna predanost narodu, u ovom slučaju hrvatskom narodu. Duga desetljeća totalitarne destrukcije ostavila su ozljede koje ne mogu lako zacijeliti.
Gospodine predsjedniče, još jednom vam zahvaljujem što ste mi ukazali čast davši mi priliku da se obratim ovom uglednom skupu prigodom 30. obljetnice priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice, a posebno prigodom 25. obljetnice stupanja na snagu naša prva tri ugovora. Kako sam već istaknuo, oni su, međutim, tek suvremeni iskaz duge tisućljetne stvarnosti međusobnog razumijevanja i povjerenja stalno prisutnog u našim odnosima. Ti pravni akti, i njima propisani odnosi, nisu stvoreni, da tako kažem, (ni iz čega) ex nihilo; oni su rezultat duboke i duge povijesnih dinamika, motivacija, implikacija, konteksta i tradicija. Treba ih vjerodostojno i kontekstualno tumačiti i razumjeti na ovaj način.
Odnosi Republike Hrvatske i Svete Stolice nikada nisu bili čista formalnost ili puka administrativna fasada, pravni oblik bez stvarnog sadržaja i iskrene obostrane namjere da se cjelovitost tog sadržaja oživi. Povodom ovih velikih i značajnih obljetnica valja istaknuti dugu i čvrstu vjeru hrvatskog naroda, ali i (dobronamjeran) bona fides u odnosima Svete Stolice i ovoga naroda. Oni čine tkivo koje je temelj svakog oblika i formalne pojave pravnih ugovora i drugih postupaka u kojima su se oblikovali i razvijali naši odnosi. Upravo zbog te sveobuhvatne iskrenosti Sveta Stolica kroz stoljeća ostaje osobito privržena Hrvatskoj, a i danas vjerno stoji uz svoj ljubljeni hrvatski narod.
Hvala na pažnji.
