Jedanaesti pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike s temom „Idi pa i ti čini tako (Lk, 10,37) – Crkva ususret osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima“ održan je 5. i 6. ožujka 2024. u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Kolokvij su zajednički organizirala tijela Hrvatske biskupske konferencije – Vijeća za kler, Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeća za život i obitelj i Vijeća za laike.
Nakon molitve Srednjeg časa, pozdravnu riječ okupljenima u dvorani „Vijenac“ uputio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.
Poručio je da se odabiranjem teme kolokvija podsjeća „da je Crkva obitelj te da obitelj predstavlja povlašten prostor u kojem svaka osoba, posebno ona najranjivija, zauzima posebno mjesto“. Osvrnuo se i na prispodobu o milosrdnom Samarijancu iz koje je preuzeto geslo skupa. Oni koji su potrebni naše pomoći su zrcalo zajednice – ustvrdio je. To potiče na propitkivanje „je li naša zajednica postala samodostatna, zahvaćena religijskim formalizmom i sterilnim pesimizmom ili je otvorena za oblikovanje kroz konkretne životne situacije i potrebe onih najmanjih, s kojima se poistovjetio sam Krist Gospodin“, primijetio je. Predsjednik HBK kazao je da odabrano geslo „potiče na djelovanje koje proizlazi iz pozornosti i milosrđa, a ne iz proračunatosti, teorija i programa“. To je u skladu s poticajem pape Franje iz Apostolske pobudnice Evangelii gaudium, da pozornost prema drugome treba pokrenuti duh prije svakog djelovanja. „Ta pozornost puna ljubavi početak je prave brige za njegovu osobu“ (EG 199). Dodao je da su pozornost i osjećaj za potrebe drugih osnovni preduvjeti svakog angažmana. „Ako toga nema, izostaje milost susreta koja sve preobražava i uvodi u dinamiku darivanja.“ Mons. Kutleša istaknuo je da osobe s invaliditetom unatoč svojoj ranjivosti, posjeduju veliki potencijal i bogatstvo. „Često su, zahvaljujući svojoj osjetljivosti, pravi učitelji iskrenog izražavanja osjećaja i osjetljivosti prema dubinama duše svakoga tko ih susreće“. Upozorio je također da se valja „suočiti s još uvijek prisutnim oblicima neprepoznavanja i zanemarivanja njihovih potreba, poteškoćama i preprekama te im pristupiti trijezno u zajedničkom angažmanu. Ta neprepoznavanja odražavaju naše osobne ranjivosti i ranjivosti naših zajednica, a njihovim otklanjanjem svi zajedno rastemo“, poručio je. Nadbiskup Kutleša zaključio je da je Crkva majka, a od majke nitko nije domišljatiji u ljubavi. Zazvavši blagoslov na sudionike poželio im je da u darivanju sebe najslabijima otkriju „duboku istinu da od njih daleko više primamo, nego što možemo dati“.
Uvodne misli u rad kolokvija uputio je predsjednik Vijeća HBK-a za laike riječki nadbiskup Mate Uzinić. Napomenuo je da se kolokvij uklapa u širi kontekst pastoralnog ciklusa usmjerenog osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima koji je otvoren na Nacionalnim studijskim danima za djelatnike u obiteljskom pastoralu i pastoralu osoba s invaliditetom u Topuskom, u ožujku prošle 2023. godine. Zajednički ga provode Vijeće HBK za život i obitelj i Vijeće HBK za laike u okviru kojeg djeluje Pododbor za osobe s invaliditetom. Stoga su se ove godine ta dva vijeća pridružila Vijeću HKB za katehizaciju i novu evangelizaciju te Vijeću HBK za kler u organizaciji. Kao razloge pokretanja ciklusa, mons. Uzinić naveo je slabu uključenost osoba s invaliditetom u crkvene zajednice zbog postojanja prepreka i predrasuda, nedovoljno razvijen pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u hrvatskim biskupijama i izostanak sustavnije izobrazbe pastoralnih djelatnika za rad s osobama s invaliditetom.Stoga je kao tri glavna cilja ciklusa izdvojio:
- senzibilizaciju ponajprije crkvene javnosti o problematici osoba s invaliditetom uz ukazivanje na sve što one mogu pridonijeti i što se s njima treba učiniti za njih da budu aktivni dionici Crkve i njezinog poslanja,
- razvoj pastoralne skrbi osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, uz imenovanje povjerenstava i povjerenika za pastoral osoba s invaliditetom u što više biskupija te uključivanje što više župa uz veće uključivanje redovničkih zajednica i suradnju s udrugama, pokretima i zajednicama,
- ukazujući na ono što Crkva čini i planira činiti za njih potaknuti vjernike na dodatni angažman u korist osoba s invaliditetom/djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, uz nužno osmišljavanje i provedbu izobrazbe pastoralnih djelatnika za rad s njima.
Nadbiskup Uzinić ustvrdio je da će kolokvij pridonijeti ostvarenju ciljeva što potvrđuje odaziv svećenika kao i laika uključenih u pastoralni i stručni rad s osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Napomenuo je da to „područje možda i više od drugih podrazumijeva suradnju, timski rad i multidisciplinarnost“. Podsjetio je da je u Sažetom izvješću prvog zasjedanja 16. redovne opće skupštine Biskupske sinode (listopad 2023.) prepoznata apostolska sposobnost osoba s invaliditetom. „Želimo bolje cijeniti doprinos evangelizaciji koji nudi golemo bogatstvo njihove humanosti. Prepoznajemo njihova iskustva patnje, marginalizacije, diskriminacije, koja se katkad događaju čak i unutar kršćanske zajednice“, citirao je nadbiskup. „Da bi ovo postalo stvarnost u našoj krajevnoj Crkvi računamo na suradnju vas sudionika ovoga Kolokvija, ponajprije u prenošenju onoga što ćete čuti i saznati u vaše dekanate, župe i zajednice“, dodao je. Sudionicima je stoga preporučio knjižicu pripremljenu za kolokvij s umetkom Savjeti za komunikaciju s osobama s invaliditetom. Pritom je podsjetio na videozapise Dikasterija za laike, obitelj i život te snimke emisija Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija koji im također mogu biti od pomoći. Mons. Uzinić najavio je da je u planu objavljivanje pojmovnika za ispravno korištenje terminologije, kao i katehetskog materijala s priručnikom za voditelje. „Aktualni ciklus, u koji se uklapa i ovaj kolokvij, treba shvatiti kao poticaj da se pokrenu daljnji procesi razvoja pastorala osoba s invaliditetom i njihovih obitelji diljem Hrvatske. Bilo bi zaista razarajuće za njih kada bi im se probuđene nade ugušilo ponovnim zapostavljanjem i marginalizacijom. Osobito je važno da osobe s invaliditetom u Crkvi nastave imati svoj glas i da, u skladu sa sinodskim geslom, u zajedništvu sa svima nama drugima mogu sa svojim darovima i svojim specifičnim doprinosom biti aktivni sudionici poslanja Crkve“, poručio je. Uvodne misli zaključio je promišljanjem iz Križnog puta koji je u povodu ovogodišnjih dekanatskih hodočašća u riječku katedralu pripremila studentica Darija Ljevar, koja je i sama osoba s invaliditetom: „Pogledaj svoj život i sve što ga čini, promisli za što si zahvalan. Ako susrećeš samo teškoće, zamoli Isusa da ti pokaže što te sprječava u zahvalnosti. Je li to strah, sram, zabrinutost… Susretni svoj život u Kristovim očima i zagrli ga, kakav god bio! Sad zapjevaj sa Zaharijom: ‚Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!‘“
Otvorenju su među ostalima nazočili predsjednik Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predsjednik Vijeća za kler zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, predsjednik Vijeća za život i obitelj dubrovački biskup Roko Glasnović, predsjednik Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, predsjednik Vijeća za kler i sjemeništa BKBiH mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj Petar Palić, generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak i predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK mons. Ivica Pažin.
Radni dio Kolokvija započeo je predavanjem doc. dr. sc. Martine Vuk Grgić na temu Teologija Invaliditeta. O teološko-pastoralnim odrednicama invaliditeta. U svom se izlaganju usredotočila na razumijevanje invaliditeta iz perspektive teologije invaliditeta, odnosno, kroz njegovo teološko-antropološko poimanje. Ističući da, prema statistici Svjetske zdravstvene organizacije, 16% svjetske populacije čine osobe s invaliditetom, dodala je da je u Hrvatskoj – prema statistici iz 2023. godine – oko 17 % osoba s invaliditetom. “Kada govorimo o invaliditetu ili intelektualnim teškoćama, tada se misli na biološku, najčešće genetsku malformaciju koja se manifestira kao određena tjelesna ili funkcionalna poteškoća i koja osobi otežava normalno funkcioniranje, mobilnost ili pak sudjelovanje u tipičnim društveno životnim procesima. To znači da invaliditet ili intelektualna poteškoća nije bolest, već drugačije stanje funkcioniranja u svijetu”, upozorila je dr. sc. Vuk Grgić. “Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) invaliditet definira kao tjelesno, psihološko, intelektualno ili osjetilno oštećenje koje kao posljedicu može osobu spriječiti u ili joj otežati funkcioniranje i uključivanje u sustav društva i društvenih aktivnosti”, dodala je predavačica. “Međutim, u posljednjih 30 godina bilježe se veliki pomaci u odnosu na razumijevanje invaliditeta i samu inkluziju. To možemo zahvaliti napretku medicine i psihologije, ali i razvoju studija invaliditeta, društvenog aktivizma osoba s invaliditetom te sve veće društvene otvorenosti za prihvaćanje takvih osoba. Ipak, naš je pogled prema osobama s invaliditetom često obilježen posljedicama tzv. mentalnih barijera ili predrasuda koje su tijekom povijesti stigmatizirale, ili čak isključivale, osobe s invaliditetom”, podsjetila je dr. sc. Vuk Grgić. Govoreći pak o teološko – pastoralnom pristupu invaliditetu, predavačica je naglasila da je potrebno diskurs o invaliditetu smjestiti unutar teologije invaliditeta koja potiče da se na invaliditet gleda kroz iskustvo osobe s invaliditetom te kroz perspektivu teologije stvaranja i drugih teoloških disciplina. Tako se podiže sveopća svijest o iskustvu invaliditeta i njegovu značaju unutar pastorala, moralne teologije, teološke antropologije, religiozne pedagogije te kanonskog prava. “Krajnji cilj teološkog promišljanja o invaliditetu je ukazati i pozvati crkvenu zajednicu i društvo na zajedničko zalaganje kako bi se utišani, ili pak nevidljivi, glasovi osoba s invaliditetom vratili na vidljivo mjesto područja crkvene prakse i tako pozvalo na promišljanje o stanju invaliditeta i svrsi ljudskog života, ne mimo invaliditeta, već u odnosu na invaliditet i s osobama s invaliditetom”, zaključila je doc. dr. sc. Martina Vuk Grgić.
O talijanskim iskustvima iz pastorala osoba s invaliditetom govorili su dr. sc. s. Veronica Amata Donatello i dr. sc. don Marco Gallo. Članica Družbe franjevki alkantarinki i odgovorna osoba Nacionalne službe za pastoral osoba s invaliditetom Talijanske BK, dr. sc. s. Veronica Amata Donatello, u svom izlaganju na temu “Mi, ne oni” prenijela je talijanska iskustva iz toga važnog područja. Podsjetila je da se u pastoralu osoba s invaliditetom ponajprije radi o “brizi za utjelovljenu osobu, koju treba pratiti u konkretnosti njezina iskustva osobe s vlastitim dostojanstvom, pozivom i poslanjem, odnosno subjekta koji je aktivan i odgovoran za djelo evangelizacije i spasenja”. Naglasila je kako je inkluzija (uključivanje) mjesto na kojemu počinje vjerski odgoj osobe. Osoba s invaliditetom, samim time što je osoba, aktivni je subjekt koji postupno ostvaruje svoj vjernički život unutar crkvene zajednice i sa svojom obitelji. Temu uključivanja osoba s invaliditetom sagledala je u svjetlu dokumenata sveopćeg crkvenog učiteljstva nakon Drugoga vatikanskog sabora te kroz pregled glavnih smjernica koje su vjernicima ponudili posljednji pape i katehetski tekstovi. S pedagoško-pastoralnom osjetljivošću, ponudila je razvoj glavnih koncepata i korake inkluzivnog pastoralnog procesa s predviđenim mjerama koje ne uklanjaju samo arhitektonske barijere, nego i predrasude. “Invaliditet u svim svojim oblicima izaziva kršćansku zajednicu. To je prilika za zajednicu da sva građanska i crkvena društva učini sve više uključivima, te prihvati svijet osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, kao i same udruge i njegovatelje, jer nitko nije pozvan ostati sam”, zaključila je s. Veronica.
Don Marco Gallo održao je predavanje na temu „Nikoga ne isključujući“, govoreći o sudjelovanju osoba s invaliditetom u liturgiji Crkve. Izlaganje je započeo osvrćući se na riječi pape Franje rekavši da osobe s invaliditetom imaju aktivnu proročku ulogu za Crkvu danas. Podsjetio je na Papine riječi „Svi ili nitko“ u kontekstu života župnih zajednica te dodao da su te riječi više od slogana. „To je teološka tema“, ustvrdio je. Potom se osvrnuo na priču o vjernici Benedetti koja je pomagala svećeniku tijekom mise u svojoj župi sve dok nije došao novi župnik koji to nije dopuštao. Potom se pokušavalo pronaći mjesto i ulogu za Benedettu. Nadalje je naveo 4 prepreke koje vjernici s invaliditetom smatraju preprekama u liturgiji: ne osjećaju se kao kod kuće, liturgiju ne shvaćaju kao prostor koji se da voljeti, disharmonija slavljeničkih ritmova te nedovoljan broj aktiviranih kodova, odnosno svođenje liturgije samo na verbalno-intelektualnu dimenziju. Glede prve prepreke, don Marco je rekao da se osobe s invaliditetom i njihovi bližnji ne osjećaju dobrodošli, traženi ili prikladni za sudjelovanje u molitvenim skupinama bez ometanja. „Ako mnogi roditelji djece s posebnim intelektualnim teškoćama izjavljuju da se nisu usudili ‘smetati’ župi, to proročki otkriva naše siromaštvo, naše neispunjavanje misionarskoga poziva Crkve Kristove“, ustvrdio je te dodao da nije dovoljna dobra volja, nego su potrebne konkretne vještine, ali prije svega gesta povjerenja. Govoreći o drugoj prepreci osoba s invaliditetom u liturgiji, rekao je da postoji napredak vezan uz prostor crkve, ali da je to još uvijek nedovoljno. Istaknuo je da je za miran boravak u nekoj sredini potrebno da ta sredina ne plaši osobu i da je čitljiva u svojim temeljnim sredinama. „Liturgijsko okruženje je takvo ako je dopadljivo ljubavi, ako je transparentno u svom simboličkom spektru, čisto i njegovano u svojoj jednostavnosti“, naglasio je predavač. Osvrćući se na disharmoniju slavljeničkih ritmova, rekao je da naročito osobe s intelektualnim teškoćama svjedoče da obredi postaju nedostupni i nestrpljivi kada nemaju ritma, a ne kada su dugi. Istaknuo je da se ne smije improvizirati, nego da sve mora biti dobro isplanirano kako se primjerice dijete s autizmom ne bi preplašilo. Don Marco kazao je također da liturgija postaje nedostupna kada se neutraliziraju svi njezini brojni kodovi u korist samo verbalno-intelektualnog koda. Poručio je da se čini kako je verbalni komunikacijski kanal jedini kojem se posvećuje značajna pažnja, a da se zanemaruju ostali aspekti, kao što su mirisi tamjana i slično. Na kraju je istaknuo da je liturgija mjesto istine. „Što vjeruješ vidi se iz toga kako moliš“, dodao je te se osvrnuo na osobe s invaliditetom. „Te su osobe proroci. Proroci trpe u tijelu ono što Bog priprema za cijelu zajednicu, ali narod uobičajeno ne sluša proroke“, zaključio je don Marco.
Popodnevni dio prvoga dana započeo je predavanjem „Prijeći prag inkluzije. Osobe s invaliditetom pred zrcalom društva“, koje je održala prof. dr. sc. s. Zdravka Leutar. Prof. Leutar na početku je govorila o iskustvu susreta s osobama s invaliditetom još 1990-ih godina. Predstavila je termine invaliditeta i osoba s invaliditetom te rekla da, prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2017. godine, oko 15 % svjetskoga stanovništva čine osobe s invaliditetom. U Hrvatskoj je, prema podacima iz 2019. godine, 12.4 % ukupnoga stanovništva. Predavačica se osvrnula također na modele pristupa osobama s invaliditetom, među kojima su medicinski, socijalni i model temeljen na ljudskim pravima. Govoreći o inkluziji osoba s invaliditetom, istaknula je filozofiju inkluzije, socijalnu isključenost osoba s invaliditetom, razumnu prilagodbu i univerzalni dizajn. Za socijalnu isključenost rekla je da je ona posljedica negativnih stavova, predrasuda, stereotipa i diskriminacije u društvu. Prof. Leutar naglasila je da su razumne prilagodbe ključne za osiguravanje pravednoga i inkluzivnog društva u kojem svaka osoba, bez obzira na svoje sposobnosti ili nedostatke, ima priliku ostvariti svoje potencijale i sudjelovati u zajednici na jednak način. Osvrćući se na univerzalni dizajn, poručila je da je on u najširem smislu dizajn za svakog korisnika, bez obzira na njihove sposobnosti.Predavačica je naglasila također da za mnoge ljude invaliditet predstavlja prepreku ili nedostatak, umjesto da se prepoznaju individualne sposobnosti, talenti i doprinosi koji osobe s invaliditetom mogu pružiti i pružaju zajednici. Poručila je da prelazak praga inkluzije zahtijeva zajednički napor cijelog društva kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom mogu živjeti dostojanstveno i sudjelovati u svim aspektima društvenog života. „To uključuje razbijanje predrasuda, promicanje pristupačnosti i osiguravanje jednakih prilika u obrazovanju i zaposlenju i drugim područjima života. Samo kroz prepoznavanje i cijenjenje različitosti možemo izgraditi inkluzivnije i pravednije društvo“, istaknula je. Na kraju je prisutnima predstavila smjernice za rad i suživot s osobama s invaliditetom.
Drugo izlaganje održala je Predsjednica Pododbora za osobe s invaliditetom pri Vijeću Hrvatske biskupske konferencije za laike gđa. Željkica Šemper s temom „O nama s nama. Lice i naličje invaliditeta očima iskustvenog stručnjaka“. Šemper se na početku ukratko osvrnula na terminologiju vezanu uz osobe s invaliditetom naglasivši važnost korištenja pravih riječi. Potom je govorila o pojavi invaliditeta u obitelji navodeći različita pitanja i razmišljanja članova obitelji u toj situaciji. Govoreći o pojavi invaliditeta koji nije urođen, rekla je da te osobe jako teško prihvaćaju svoju novu situaciju. Istaknula je da je u tim trenucima važno prihvaćanje od strane drugih kako bi i osoba s invaliditetom prihvatila svoje trenutno stanje. Predsjednica Pododbora za osobe s invaliditetom potom je predstavila slike osoba s invaliditetom u očima drugih. „Zaista nema gorega nego kada vas gledaju kroz dijagnozu. To se osjeti i osjećate se vrlo loše“, poručila je. Osvrćući se na vlastito iskustvo invaliditeta, naglasila je da Bog zna zašto ga dopušta. Govoreći o ulozi vjere i Crkve, istaknula je da je čudo živjeti s invaliditetom, a ne na sve načine pokušati doći do „čuda izlječenja“. Poručila je da u Crkvi ne mora sve raditi svećenik, ali da u nekim situacijama ne može pomoći nijedan drugi čovjek, naročito u kriznim situacijama u kojima je potrebno razumijevanje i podrška. Šemper je kazala da se prihvaćanje u Crkvi pokazuje prilagodbom sakralnih i pastoralnih prostora te je predstavila primjere iste. Na kraju je prikazala smjernice za daljnje djelovanje istaknuvši da nije potrebno čekati da svi budu poučeni i spremni pomoći osobama s invaliditetom. „Najbitnije je doći, susresti tu osobu, ne bojati se“, naglasila je te zaključila izlaganje svojom pjesmom.
Na kraju prvoga dana predstavljeno je i djelovanje udruga, zajednica i zaklada metodom postera i letaka. Sudionici pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike mogli su se pobliže upoznati s radom pojedinih udruga i zaklada, prikupiti korisne informacije te podržati njihov rad. Nakon predstavljanja uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović.
Molitvom i predavanjem vlč. Leonarda Šardija započeo je drugi dan Kolokvija. Povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije vlč. Leonardo Šardi održao je predavanje „Crkva je naš dom. Preduvjeti i izazovi u formiranju pastorala osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u župnoj zajednici“. Predavanje je započeo rekavši da su osobe s invaliditetom dio župnih zajednica. „Osobe s invaliditetom postavljene su nam poput jednog ispita savjesti“, poručio je te dodao da je Isus u evanđeoskim tekstovima često u susretu s osobama s invaliditetom. „Odnose li se Isusovi postupci i Isusove riječi samo na preneseni smisao – na duhovnu sljepoću i gluhoću, duhovnu hromost – ili je poziv više nego jasan da Kristove susrete s osobama s invaliditetom trebamo shvatiti doslovno i prenijeti u konkretnu pastoralnu praksu?“, upitao je. Vlč. Šardi potom je govorio o važnosti prisutnosti osoba s invaliditetom u župnoj zajednici. Osvrćući se na Zakonik kanonskoga prava, istaknuo je da župnik treba sudjelovati u brigama i tjeskobama, a naročito žalostima vjernika, pomagati bolesnike s obilnom ljubavlju i brižljivo ih krijepiti sakramentima, s posebnom brigom pratiti one koje pritišću posebne teškoće te se truditi da ženidbeni drugovi i roditelji imaju potporu u obavljanju svojih dužnosti. „Ispuniti zadaću koju nalaže služba župnika podrazumijeva, dakle, prepoznati i osobe s invaliditetom u svojoj župnoj zajednici. Neizostavan je rad i s obiteljima koje, u suočavanju s dijagnozom da se će se roditi ili se rodilo dijete s teškoća, padaju u pesimizam, predbacivanje vlastite krivice, beznađe. Upravo ovdje je prilika da se i sa strane naših vjerskih zajednica oblikuje tim podrške, osobito u vremenu kada sve ono što nije savršeno, ne vrijedi, pa onda se tako odnosi i prema ljudskom biću“, rekao je. Potom se osvrnuo na dokumente Hrvatske biskupske konferencije Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program te Da vaša radost bude potpuna. Kateheza u rast u vjeri u današnjim okolnostima. „Ne želeći umanjiti posjete članova caritasa i donošenje paketa za božićne i uskrsne dane, ali osobama s invaliditetom najčešće nije potrebna socijalna pomoć koliko im je potrebna ljudska blizina. I upravo zato, osobe s invaliditetom trebaju biti uključene u život župe jer je to mjesto njihove svakodnevice, to je okruženje u kojima su oni dio civilnog društva, to je mjesto gdje ih trebaju upoznati i prepoznati i vjernici te po njima živjeti još konkretnije navještaj evanđelja“, naglasio je predavač. Govoreći o načinima djelovanja u pastoralu osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, kazao je da je važno upoznati svoje župljane, osobe s invaliditetom. Podsjetio je na blagoslov obitelji te rekao da je upravo u obiteljskom domu moguće učiniti prvu katehezu uputivši djetetu s teškoćama, osobi s invaliditetom ili njenim roditeljima Isusovo pitanje učinjeno slijepom prosjaku Bartimeju: „Što želiš da ti učinim?“ „Tako ćemo ući u životnu situaciju naših vjernika s invaliditetom i njihovih obitelji ne pretpostavljajući što je njima potrebno, već osluškujući što im je potrebno“, istaknuo je te dodao da će svećenik najprije u sigurnosti doma steći povjerenje čovjeka. Vlč. Šardi rekao je da na prostoru župe ponekad postoji i civilna udruga za osobe s invaliditetom. „U toj udruzi neće svi biti kršteni, neće svi biti iste vjeroispovijesti, voditelji ili predsjednici udruga imat će različito poimanje vjere, no nitko neće odbiti suradnju ljubavi i ljudskosti. Možemo poput volontera biti uključeni u njihove aktivnosti i na taj način naučit ćemo komunicirati i koristiti alate koji nam kasnije mogu pomoći i u prenošenju vjere. S vremenom, stjecanjem povjerenja, osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji počet će same spontano postavljati pitanja i tražiti odgovore na različita egzistencijalna pitanja. Ovdje će biti važan trenutak naše duhovne pomoći, ali i upućivanje na otajstvo Kristova križa“, kazao je. Rekavši da su mladi otvoreni za formaciju u području rada s osobama s invaliditetom, ukratko je predstavio program formacije/senzibilizacije mladih za rad s osobama s invaliditetom pod nazivom „Bartimej“. Potom je prikazao izazove i preduvjete pastorala osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, kao što su različitost invaliditeta, različitost komunikacijskih alata, priprema katehetskih materijala za župnu katehezu, pristupačnost prostora, inkluzija osoba s invaliditetom u već redovite pastoralne aktivnosti te manji broj osoba s invaliditetom na prostoru župe. Govoreći o primjerima prakse uključivanja osoba s invaliditetom u život župne zajednice, spomenuo je zajednicu „Vjera i svjetlo“ te zajednicu „Bartimej“ koja se okuplja na prostoru Župe sv. Josipa u Varaždinu. „Uvijek je prvo načelo uključiti sve koji mogu u redovite pastoralne skupine. A tamo gdje to nije moguće, formira se zajednica koja će i dalje promatrati mogućnosti osoba s invaliditetom i pomoći im u procesu uključivanja u redovni život župe“, rekao je. Na kraju je nazočnima predstavio poruke koje su članovi zajednice „Bartimej“ pripremili za svećenički kolokvij i koje upućuju svećenicima. „Poručio bih da budu zahvalni kad imaju osobu s invaliditetom kao aktivnog sudionika na misnim slavljima, a onima koji ga nemaju, da je to iznimna radost i bogatstvo jer mogu od nas puno naučiti“, jedna je od poruka.
O izazovima i iskustvima u svojim zajednicama govorili su župnik Župe sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu fra Ivan Marija Lotar, vjeroučitelj mentor Ivica Suvalj, koji djeluje u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju „Podravsko sunce“ u Koprivnici, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Alojz Kovaček te predstavnik Caritasa Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, u sklopu kojega djeluje Centar za radno osposobljavanje osoba s razvojnim teškoćama „Nazaret“, Blaženko Tikvić.
Fra Ivan govorio je o zajednici „Antunovi ljiljani“ koju je zajedno sa suradnicima i volonterima pokrenuo 2022. godine. Spomenuo je da i sam ima brata s poremećajem iz spektra autizma rekavši da je njegova obitelj tijekom 23 godine, koliko mu je brat star, iskusila ono najbolje i najgore od civilnog društva, ali i Crkve. Govoreći dalje o zajednici, istaknuo je da ima tri skupine volontera: stručnjake po struci, stručnjake s terena te volontere zaljubljenike u dobrotu. Naglasio je da su „Antunovi ljiljani“ otvoreni svima te da su svi dobrodošli. Potom je predstavio program susreta istaknuvši da paralelno imaju program s roditeljima i radionice s osobama s invaliditetom. „Nama nije nikako u cilju zamijeniti ili nadomjestiti rad civilnih institucija, socijalnih, državnih, gradskih, nego zaista pružiti ozbiljnu duhovno-pastoralnu skrb i podršku najprije osobama s teškoćama i s invaliditetom, a s druge strane u jednakoj mjeri i roditeljima“, zaključio je.
Vjeroučitelj Suvalj poručio je svećenicima da nisu sami, nego da imaju brojne laike u župi koji bi htjeli pomoći. „Vi trebate samo zatražiti našu pomoć“, kazao je. Rekao je da u njegovoj župnoj zajednici ne postoji poseban program za osobe s invaliditetom, ali da je on most između župnika i obitelji te je naglasio da nijedan župnik dosad nije odbio suradnju. Na kraju je istaknuo važnost mudrosti da bi osoba mogla prepoznati situaciju i početi djelovati.
Vlč. Kovaček najprije je nazočnima govorio o vlastitom iskustvu susreta s obitelji djeteta s invaliditetom. Kazao je da mislima „Jadno to dijete. Jadna ta obitelj“ čovjek podiže zid između sebe, takve osobe i takvih obitelji. „Sljedeći korak koji sam morao učiniti je da spoznam koliko sam ja jadan sa svojim zdravim rukama, nogama i onim što imam u glavi“, rekao je.
Potom je nazočnima predstavio Povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije. Kazao je, između ostaloga, da je nadbiskupija podijeljena na šest regija te da iz svake imaju volontere. Istaknuo je da na nadbiskupijskim susretima bude više od tisuću osoba te da se osobe s invaliditetom jako raduju istima.
Blaženko Tikvić predstavio je povijest rada s osobama s teškoćama u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, osobito u sklopu Centra „Nazaret“ te je govorio o njihovom djelovanju danas. Kao posebnost istaknuo je obavljanje stomatoloških zahvata pod općom anestezijom na osobama s invaliditetom. Jedan od novijih projekata je dostavljanje toplih obroka bolesnima i starijima, u kojem sudjeluju korisnici Centra.
Nakon prenešenih izazova i iskustavava dobre prakse na župnoj i biskupijskoj razini održan je i Okrugli stol s osobama s invaliditetom koji je moderirala Tanja Maleš. Na okruglom stolu s osobama s invaliditetom sudjelovali su magistrica farmacije Antea Katić, profesorica španjolskog jezika te talijanskog jezika i književnosti Marija Kotarski, dramski umjetnik Vojin Perić i paraolimpijac Mihovil Španja. Majka petero djece Antea Katić podijelila je svoje životno iskustvo rekavši da je s 20 godina imala nesreću kada ju je pregazila lokomotiva te su joj amputirane lijeva ruka i lijeva noga. Kazala je da je u svim njenim životnim situacijama dala Bogu priliku da joj pokaže koji je njegov plan. „Invaliditet i sam križ nije toliki teret ako čovjek dozvoli Bogu da ga oblikuje. Meni je to dalo slobodu“, naglasila je dodavši da ju je dotada uvijek brinulo što ljudi misle. Marija Kotarski podijelila je svoje iskustvo kazavši da je rođena sa šest mjeseci te je po rođenju ostala bez kisika, što je uzrokovalo cerebralnu paralizu. Rekla je da je svrha invaliditeta da Bog pomaže svima da je čovjek krhak dodavši da je to Isus pokazao kada je dopustio da mu Šimun pomogne nositi križ. „U Isusovoj muci apsolutno sve ima smisla“, istaknula je. Na kraju je okupljenim svećenicima poručila da nije svaki invaliditet isti niti je garancija svetosti. „Bitno je da imamo sakramentalni život, da živimo u punini“, zaključila je. Vojin Perić kazao je da smatra da je njegov gubitak vida zapravo njegova sreća jer je nakon njega počeo istinski živjeti svoju vjeru. „Da vidim, ja ne bih bio ovdje s vama, a to mi puno znači. Ne bih sreo svoju ženu, a to je najbolje što mi se dogodilo u životu“, rekao je dodavši da je gubitak vida zaista bila Božja providnost. S prisutnima je podijelio konkretna iskustva iz svoga života koja su mu pomogla shvatiti da ima svoje poslanje te da sve treba staviti u Božje ruke. Kazao je da je, kada je bio na respiratoru zbog Covida-19, čuo molitvu brojnih ljudi koji mole za njega te da je tada shvatio da i dalje ima poslanje. „Veliki moj cilj je biti običan“, zaključio je. Mihovil Španja rekao je da smatra kako je tema osoba s invaliditetom iznimno važna za same osobe s invaliditetom, ali i za sve koji ih susreću. „Mora postojati dvosmjerna situacija. Jako je bitno znati kako u Crkvi direktnije prilaziti osobama s invaliditetom te kako ih aktivnije uključiti u život Crkve“, kazao je. Osvrćući se na predavanja koja su održana, podsjetio je da je zaista važno koristiti ispravne termine. Rekao je da je kao dijete u obraćanju Bogu uvijek zahvaljivao svjestan i sretan zbog svoga okruženja i karaktera. „Nemaju sva djeca tu sreću da budu hrabri“, naglasio je te zaključio da o osobama s invaliditetom treba razmišljati i nakon Pastoralno-katehetskog kolokvija. Na kraju su sudionici okrugloga stola podijelili svoje najteže izazove. Antea Katić rekla je da je najveći izazov bilo rođenje njenoga prvog djeteta. Također je kazala da joj je veliki udarac za ego bila činjenica da više ne može svima pomagati, nego da je njoj potrebna pomoć. Vojin Perić je poručio da su predrasude uvijek prepreke te da želi razbiti predrasudu da slijepe osobe žive u mraku. Dodao je da mrak treba vidjeti, a slijepe osobe zapravo žive u vizualnoj nuli. Mihovil Španja rekao je da mu je najveći izazov biti odgovoran suprug, otac i član društvene zajednice te je zaključio riječima iz Psalma 23: „Da mi je i dolinom smrti proći, ja se ne bojim jer ti si sa mnom.“ Marija Kotarski kazala je da joj je najveća prepreka bila kada je htjela sa Zagrebačkom nadbiskupijom ići na Svjetski dan mladih u Madrid, no nije mogla, nego je otišla sama sa svojom majkom. Zatim je spomenula fizičke prepreke koje ne može prijeći s obzirom da je u kolicima. Zaključila je da prepreka ima, ali ih je moguće prijeći uz pomoć drugih osoba.
Kolokvij je Završio sintezom koju je iznio mons. dr. sc. Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju.
