Poruka biskupa Petanjka za Svjetski dan misija 2020.

Draga braćo i sestre!

Na svetkovinu Duhova sveti otac Franjo uputio je svoju ovogodišnju poruku za Svjetski dan misija koji tradicionalno slavimo na treću nedjelju u mjesecu listopadu, zahvalivši svima koji su prošle godine na intenzivan način živjeli Izvanredni misijski mjesec.

Taj Izvanredni misijski mjesec u sebi je sadržavao snažan naboj radosti i oduševljenja zbog svijesti kako je cijela Crkva misijska: pozvana i poslana pronijeti Kristovu Radosnu vijest sve do na kraj svijeta.

No stanje izvanrednosti zahvatilo je ove godine cijeli svijet, ali ono nije više radosno, nego je prožeto najvećom mjerom neizvjesnosti koja je uzrokovana ovom pandemijom virusa i koja će sigurno najviše pogoditi i opet one koji su siromašni i na rubu svijeta i društva.

Misijsko poslanje koje je uvijek vođeno najvećom mjerom izlaza iz svoga dosadašnjeg načina života, izlaza iz svoje obitelji, iz svoga doma i zavičaja, sada na poseban način traži nove izlaske.

Kako izaći iz sebe kad nam se neprestano nameće nekakva izolacija i karantena, kad nas se primorava na fizičku distancu, kad nas se svjesno ili nesvjesno gura u neku vrstu depresije? Suočeni smo s velikim izazovom kako pomoći samima sebi, ostati zdravi i uravnoteženi, i k tome biti na službu bližnjima i onima koji su u većim potrebama od naših?

Dok tako promišljamo sadašnji povijesni trenutak postavljamo si pitanje nije li upravo ovo čudno kompleksno stanje pravi trenutak koji nam može pomoći da ostanemo zdravi, ponajprije psihički, tako što se nećemo vrtjeti oko samih sebe, nego i opet izaći iz sebe i probiti nametnute barijere, radeći, moleći, misleći i pomažući onima koji su željni Kristove Radosne vijesti i naše ljudske i kršćanske blizine i solidarnosti.

Ovogodišnje misijsko geslo nadahnuto je životnim opredjeljenjem i iskustvom proroka Izaije: »Evo me, mene pošalji!« (Iz 6,8).

Dobro nam je poznato da Bog podiže proroke u teškim vremenima i da ih nije lako naći. Nije lako biti prorok i ići protiv vjetra i plivati uzvodno.

Zato se i Izaija, kao uostalom i toliki drugi biblijski likovi, a to je i naše iskustvo i naš stav, kad se našao pred Božjim pozivom, jednostavno prestrašio i spoznao svoju krhku ljudsku narav i pokušao se sakriti i na taj način izgovoriti tako što javno priznaje da je grešan on i narod kojemu bi trebao biti poslan i da kao takav nije pogodan da bude Božji poslanik.

Znademo da je to isto pokušao učiniti i Petar apostol kad je rekao Isusu: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine.« (Lk 5,8)

I najveći misionar svih vremena, sveti Pavao, kaže: »Nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.« (1 Kor 15,9).

Grešnost je opće ljudsko stanje i datost s kojom se danomice suočavamo i borimo, ali ta naša grešnost, ako je uistinu spoznajemo i priznajemo, ne predstavlja Gospodinu Bogu zapreku da nam se on približi i iskaže svoju ljubav i milosrđe i samim činom milosrđa i praštanja čini nas sposobnima da na sebe preuzmemo veliku zadaću odgovornosti njegovih svjedoka u svijetu.

Makar se mnogi od nas sakrivaju i izgovaraju na račun svoje nesposobnosti i prebacivanja na druge, svatko tko se odazove, poput Izaije, Petra i Pavla, kasnije osjeća da se nalazi na pravom mjestu i da je baš tu zato što je to mjesto i poslanje u kojem se on može najviše dati i ostvariti.

Odgovor na takav osjećaj nalazi se u samom Gospodinu Bogu koji je prvi misionar svijeta. Koji kroz cijelu povijest spasenja izlazi iz sebe i okreće se čovjeku, a onda u određenom povijesnom trenutku šalje nam svoga Sina kao svog misionara da nam u njemu i po njemu u potpunosti objavi svega sebe.

Zato svaki krštenik već po samom sakramentu krštenja dobiva posebnu snagu Duha Svetoga kako bi u ovom svijetu činio dobro i bio navjestitelj Božje ljubavi i prisutnosti među ljudima. Na temelju toga govorimo o svakom kršteniku kao misionaru i o Crkvi kao misionarskoj, jer i jedno i drugo proizlazi iz našeg pritjelovljenja Isusu Kristu, kao Očevu misionaru.

Uz to što smo svi mi i cijela Crkva misionarska naše su misli i molitve na osobiti način usmjerene na sve one muževe i žene, svećenike, redovnike i redovnice, misionare i misionarke, koji su na osobiti način doživjeli Isusov poziv: »Koga da pošaljem?« (Iz 6,8), kao poziv koji je upućen baš njima osobno i bez kolebanja spremno odgovorili: »Evo me, mene pošalji!« (Iz 6,8).

Budući da zbog ove nesretne pandemije najveći broj misionara i misionarki nije mogao doputovati u svoju staru domovinu, izostao je uobičajeni međusobni ljetni susret misionara i misionarki, kao i susret s našim biskupijskim povjerenicima za misije, a sukladno tome i njihov odlazak po našim župama i redovničkim zajednicama.

Nastojmo, stoga, ove godine na osobiti način biti blizi našim misionarima i misionarkama, koji sa svojim vjernicima dijele teške posljedice ove pandemije i domišljaju se na različite načine kako im osigurati njihove osnovne potrebe.

Neka i ove godine mjesec listopad bude na osobiti način Izvanredni misijski mjesec i neka duhovne i materijalne plodove uberu oni kojima su oni najpotrebniji!

Krk, 23. rujna 2020., na spomendan svetog patra Pia iz Pietrelcine.

† Ivica Petanjak
biskup krčki
predsjednik vijeća HBK za Misije

print

Povezane objave

Predsjednik HBK na HKR-u o predsjedničkim izborima i mandatu predsjednice Grabar-Kitarović

Tiskovni ured HBK

Izlet djelatnika HBK u Požegu

Tiskovni ured HBK

Mons. Kutleša imenovan apostolskim upraviteljem Porečke i Pulske biskupije

Tiskovni ured HBK