Poruka prigodom Dana posvećenog života 2023.

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu, drage sestre i draga braćo u Kristu!

Ovogodišnji Dan posvećenoga života povezan je s približavanjem bolne godišnjice rata na prostoru Ukrajine, koji je ozbiljna prijetnja da se pretvori u još jedan svjetski rat s jezivim i nesagledivim posljedicama. Zasigurno neplanirano, ali simbolično, taj je rat započeo gotovo na samu godišnjicu svečanoga donošenja Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, koji su u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb, i godinu dana nakon prvoga obilježavanja Međunarodnoga dana ljudskoga bratstva, ustanovljenoga rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda. To pokazuje kako je velika razlika između razmišljanja, pisanja i poziva na bratstvo i stvarnosti njegova življenja. Često su si tijekom povijesti pojedinci uzimali pravo odlučivati da jedan narod „nema pravo na postojanje“. Čak i bez tako izravne prijetnje, mnogim narodima i pojedincima oduzima se dostojanstvo i dopušta poniranje u bijedu i umiranje u njoj. Sila i nasilje, dominacija jačih i moćnijih stalnice su ljudske povijesti koje uvijek iznova pogađaju stvarnost onih kojima je uskraćeno pravo da budu prepoznati i priznati kao braća i sestre te su označeni kao suparnici. To nerijetko vodi i do izazova njihova nasilnoga uklanjanja. Prva smrt o kojoj nam govori Biblija jest bratoubojstvo (Post 4,1–16). Braća su imala različita zanimanja i poslove, a onda i različite oblike egzistencije. Postojanje različitosti među ljudima spada na čovjekovu stvorenost. Sam Bog podijelio je darove tako da je jednomu dao jednu, a drugomu drugu sposobnost; jednomu je dao više, a drugomu manje. Čovjek bi se trebao naučiti živjeti s činjenicom egzistencijalne nejednakosti i različitosti. No ona je provokativna te ponekad potiče na nasilje koje čovjeku nudi mogućnost nametanja vlastite volje drugomu, sposobnost ovladavanja i na kraju uništavanja drugoga. Ne htjeti prihvatiti drugoga i drukčijega znači krenuti putem sukoba, koji u krajnjem slučaju vodi i do prolijevanja krvi, te tako uništiti ne samo međubratsko zajedništvo nego i zajedništvo s Bogom.

Enciklika pape Franje Fratelli tutti (2020.) trajni je poziv svim članovima Crkve koja djeluje u takvom svijetu i nije imuna na sve što se u njemu događa. Ona napose potiče nas, Bogu posvećene osobe, na preispitivanje vlastitoga življenja kako bismo bili vapaj svijetu za promociju bratstva i sestrinstva među ljudima „čuvajući stvoreno i cijeli svemir, te podržavajući svaku osobu, osobito najpotrebnije i najsiromašnije” (Dokument o ljudskom bratstvu). Budući da je primjer uvijek snažniji od riječi, posvećeni život pozvan je na poseban način svjedočiti o daru udioništva na odnosu Isusa s Ocem i njegova odnosa prema čovjeku. Ako smo „sinovi u Sinu”, onda trebamo biti i „braća u Bratu”. Božji odnos prema čovjeku mora biti jedina i isključiva mjera čovjekova odnosa prema braći.

Isus Krist nije poput drugih svojih suvremenika osnovao rabinsku školu, nego zajednicu života u kojoj će vladati bratsko-sestrinski odnosi. Oni su cilj i njegova naučavanja. „’Tko je majka moja, tko li braća moja?’ I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo’, reče, ‘majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka’.” (Mt 12,48–50). Privlačna moć prve kršćanske zajednice bila je plod truda oko življenja te stvarnosti. „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32). U svijetu kojim su vladale religijske, klasne, rasne i nacionalne podjele takav način života predstavljao je izazov. Jedne je poticao na nasilje u želji za očuvanjem postojećega poretka, a druge je privlačio da se i sami pridruže novosti života Crkve. Unatoč progonstvima broj kršćana rastao je začuđujućom brzinom.

Uspostava bratstva u apostolskoj zajednici ipak nije bilo lako ostvarenje. Sveto pismo svjedoči nam o prepirkama učenika o tome tko je među njima najveći i koja će mjesta zauzeti u Isusovu Kraljevstvu. Nasuprot njihovoj ljudskoj logici Isus stavlja Božju. „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” (Mk 9,35) Čak ni susret s Uskrsnulim nije bio dostatan za nadvladavanje podjela do mjere da je sveti Pavao vapio: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,11). Radi iskorjenjivanja postojećih suparništava evanđelisti navode Isusove riječi „jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća” (Mt 23,8).

U svom djelu Kršćansko bratstvo J. Ratzinger podsjeća da je Krist ljude naučio Bogu govoriti „Oče naš”. To „naš” nije manje važno od „Oče”. Otac nebeski stavlja se izravno u zaštitu naših međusobnih bratskih/sestrinskih odnosa. On im je temelj, uzor i zaštita. Teološki gledano, brat ima primat pred prijateljem: prijatelja izabiremo, a brat nam je darovan. Zato „draga braćo i sestre” nosi drukčiju poruku i nijansu od „dragi prijatelji”. Prema J. Ratzingeru, ta nam perspektiva baca novo svjetlo na razumijevanje kršćanskih zajednica. One nisu skupine prijatelja koji se odjeljuju od drugih zatvarajući se sami u sebe, nego su zajednice osoba koje druge prihvaćaju kao braću i sestre koje im je Bog darovao.

Zajednice posvećenoga života nastajale su kako bi ostvarile Isusovu želju življenja bratstva i sestrinstva pretačući evanđelje u poseban oblik življenja. Prihvaćenje poziva na takav način života ne pretpostavlja biranje osoba s kojima ćemo taj poziv dijeliti, nego prihvaćanje sestara i braće koju nam je Bog darovao. Ono traži svoju potvrdu u svakodnevnom zajedničkom životu i poslanju. Kada govorimo o bratstvu ili sestrinstvu, pretpostavljamo i zahtijevamo jednakost dostojanstva unatoč svim međusobnim razlikama. Ako je nema, stvarnost bratstva gubi se, dokida i uništava. Nejednakost među onima koji očekuju da budu jednaki jedan je od najsnažnijih konfliktnih motiva. Crkva naglašava: „Svi se trebaju sjetiti da je bratsko zajedništvo, kao takvo, već apostolat, tj. da izravno pridonosi djelu evangelizacija” (Bratski život u zajednici, br. 54.). Bratstvo i sestrinstvo posvećenih osoba uvijek je imalo misijsku snagu svjedočenja i djelotvorne ljubavi prema potrebitima. Prema riječima svetoga Ivana Pavla II.: „sva plodnost redovničkog života zavisi o svojstvu bratskog života u zajedništvu” (Plenarno zasjedanje CIVCSVA, 20. 11. 1992.). Zajednice posvećenoga života moraju biti svjedoci i promicatelji bratstva i sestrinstva u svijetu u kojem sve više prevladava podijeljenost, sukobi, interesi, individualizam i hladnoća prema najslabijima. U enciklici Fratelli tutti papa Franjo piše o današnjoj kulturi koja sve više ujedinjuje svijet i ljude međusobno približava, ali nas ne čini braćom i sestrama. „Usamljeniji smo više nego ikada u tom omasovljenom svijetu koji daje prednost individualnim interesima te oslabljuje zajedničarsku dimenziju života. Povećavaju se uglavnom tržišta, na kojima osobe igraju ulogu potrošača ili gledatelja. Napredovanje toga globalizma u pravilu promiče identitet jačih koji se štite, ali nastoji rastočiti identitet slabijih i siromašnijih područja, čineći ih ranjivijima i ovisnijima. Na taj način politika postaje sve slabija u odnosu na transnacionalne gospodarske sile koje primjenjuju načelo ‘podijeli pa vladaj’.” Stvarnost blizine u kojoj nismo braća i sestre prisutna je u svim oblicima zajedničarskoga života, pa, nažalost, i među onima koji se nazivaju braćom i sestrama. Stoga Crkva upozorava da „ostvarenje redovnika i redovnica prolazi kroz njihovu zajednicu. Tko želi živjeti nezavisni život, odvojen od zajednice, svakako nije udario sigurnim putem savršenstva vlastitog staleža” (BŽZ, br. 25.). S pravom se kaže da „bratski život prirodno očarava mlade” (BŽZ, br. 24.), pa se onda nameće pitanje trebamo li i tu tražiti razloge današnje krize odgovora na poziv posvećenoga života.

Stoga neka ovogodišnji Dan posvećenoga života bude poticaj na prihvaćanje, priznanje i življenje bratstva/sestrinstva sa svima onima kojima je to uskraćeno, pa i u našim zajednicama.

Zagreb, 31. siječnja 2023.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije

za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života,

mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije,

fr. Slavko Slišković OP, predsjednik

print

Povezane objave

Sjednica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve

Tiskovni ured HBK

Biskup Šaško slavio euharistiju za Sinodu te za žrtve ratova u Ukrajini i Svetoj zemlji

Tiskovni ured HBK

Mons. Kutleša imenovan apostolskim upraviteljem Porečke i Pulske biskupije

Tiskovni ured HBK