redovnica, mučenica (Godinjak, 25. studenoga 1893. – Goražde, 15. prosinca 1941.)
Kata, s. Marija Jula Ivanišević rođena je 25. studenoga 1893. u selu Godinjaku kod Nove Gradiške, u obitelji Nikole i Tere, rođene Šimunović. Krštena je sljedeći dan, 26. studenoga, u župnoj crkvi sv. Antuna u Starom Petrovu Selu. U obitelji Ivanišević rodilo se jedanaestero djece, od kojih je petoro rano umrlo. Osnovnu školu pohađala je u svom rodnom mjestu. Nakon četvrtog razreda morala je prekinuti školovanje zbog siromaštva. I tako s jedanaest godina ostaje kod kuće pomažući roditeljima u podizanju velike obitelji. Pokazivala je velik interes za životopise svetaca koje je čitala u slobodno vrijeme ili čuvajući stado na paši. Ono što je pročitala, pripovijedala je djeci i vršnjacima koji su se rado okupljali oko nje. S prijateljicama je često išla u crkvu u Zapolju i u Starom Petrovu Selu, gdje je rado predmolila pučke pobožnosti. Kata je svoju želju i odluku da postane redovnica priopćila roditeljima kada je imala osamnaest godina. No, majka se usprotivila njezinoj odluci. Poslije majčine smrti primljena je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu 1914. Nakon nekoliko mjeseci privikavanja i učenja njemačkog jezika, odlazi u Beč te u Kući matici započinje njezin redovnički odgoj. U novicijatu je dobila ime sestra Marija Jula. Privremene zavjete polaže 16. kolovoza 1916. u samostanskoj crkvi Majke Divne u Beču, a doživotne 29. srpnja 1923. u samostanskoj crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu. U istu Družbu stupit će kasnije i njezina mlađa sestra Mara, tri nećakinje i jedna pranećakinja. Odmah nakon položenih zavjeta s. Jula iz Austrije odlazi u Bosnu. U svom redovničkom životu djelovala je na mnogim mjestima i vršila različite dužnosti, od domaćinskih poslova i onih iscrpljujućih na zemljišnim posjedima Družbe do rada u sirotištu (u Zagrebu) i službe poglavarice zajednice u više navrata. Kao juniorka živi sedam godina u Breškama nedaleko od Tuzle, u zajednici s velikim zemljišnim posjedom. Zbog narušena zdravlja i problema sa srcem, godinu dana provodi u Sarajevu na oporavku. Nakon toga vraća se ponovno svakodnevnim dužnostima, preuzimajući i nove službe koje su joj povjerene. Godine 1932. imenovana je poglavaricom zajednice na Palama, gdje ostaje do dana odvođenja u zarobljeništvo 11. prosinca 1941. Toga su dana četnici sa svih strana opkolili i potom zauzeli samostan te su puškama istjerali sestre ne dopustivši im ni da se odjenu prikladno za vanjsku hladnoću. Tu započinje njihov četverodnevni križni put u četnički zapovjedni stožer za Istočnu Bosnu u Goraždu. Na tome putu s. Berchmana je zbog onemoćalosti zadržana u Sjetlini. Ostale sestre stigle su u Goražde 15. prosinca 1941. Po dolasku četnici su sestre odveli u vojarnu, gdje su ih grubo prihvatili i zatvorili u prostoriju na drugom katu. Uvečer je skupina četnika nahrupila u njihovu čeliju zatraživši od njih da se odreknu redovništva i ponudili im službu bolničarki uz uvjet da im se prethodno podaju. Sestre su to bez imalo razmišljanja odlučno odbile. Na pojačano četničko navaljivanje sestre su izrazile spremnost da im budu bolničarke, kuharice ili sluškinje, ali jasno otklanjajući svaku mogućnost da budu sredstvo njihove pohote jer je njima njihovo redovničko određenje, zavjet Bogu i vlastitoj duši, sveto. Četnici su ih, prethodno im zaprijetivši da će ih, ne podaju li im se, zaklati, neko vrijeme ostavili same, očekujući da će se one slomiti i predomisliti. Kad su se vratili, bili su pripiti i nasilniji. Imali su potrebu ne samo zadovoljiti svoju požudu, nego i obeščastiti sestre i sve ono sveto u čemu su one prepoznavale vrijednost svoga života, svoje službe. Budući da su sestre još odlučnije izražavale svoje protivljenje njihovim nečasnim i niskim namjerama, četnici su nasrnuli na njih. Udarali su ih i počeli s njih trgati odjeću. Sestre su im se svim silama opirale. No kad je uvidjela da će ih oni svojim tjelesnim snagama nadjačati, s. Jula je naglo otvorila prozor i pozvala sestre da je slijede. Uz vapaje: „Isuse, spasi nas!“, ona je kroz prozor skočila prva. Sestre su je spremno slijedile. Sestra Bernadeta je skočila zadnja. Budući da visina nije bila velika, pad su sve preživjele. Ostale su pod prozorima ošamućene od pada s visine i polomljenih udova. Sestra Bernadeta je bila najviše stradala i onesvijestila se uslijed udarca pri padu. Četnici su pojurili za njima te su svakoj od sestara zadali niz uboda noževima, a uz to im izmasakrirali i oskrnavili tijela. Potom su ih odvukli do obližnje obale Drine i ostavili da tamo leže. Neke su sestre, prema kazivanju svjedoka, tada još bile polužive. Sljedećeg dana grobar je, po četničkom nalogu, tijela, s kojih je u međuvremenu strgnuta sva odjeća, gurnuo u Drinu te ih je matica rijeke odnijela. Dana 23. prosinca 1941. dva su četnika došla po sestru Berchmanu da je, kako su rekli, odvedu ostalim sestrama. Govorilo se da je ubijena pod pračanskim mostom. Prača je desna pritoka Drine. Tako je s. Berchmana nakon smrti pridružena svojim sestrama i vodama Drine i u nebeskoj slavi. S. Marija Jula, zajedno s ostalim „Drinskim mučenicama“, proglašena je blaženom 24. rujna 2011. u Sarajevu.