Đakovačko-osječki pomoćni biskup: mons. Ivan Ćurić
Đakovačko-osječki nadbiskup u miru: mons. Marin Srakić
Đakovačko-osječka nadbiskupija prostire se dijelom Hrvatske koji se zove Slavonija, poznata kao “žitnica Hrvatske”. Kad se kršćanstvo proširilo na prostoru od gornjeg dijela rijeke Drine do gornjeg dijela rijeke Vrbasa, kao i u ostalim dijelovima tadašnje Panonije, osnovana je za taj kraj bosanska biskupija. Prvi se put spominje 1088. godine a oko 1250. biskup se zajedno s kaptolom preselio u Đakovo, vjerojatno zbog sukoba s pristašama “Bosanske Crkve” – patarena ili bogumila.
Nakon pobjede nad Turcima pod Bečom 1683. oslobađa se Slavonija i veći dio Srijema te se reorganizira i Crkva u tim krajevima. Godine 1773. papa Klement XIV. ujedinjuje bosansku i srijemsku biskupiju u “bosansko-srijemsku” sa sjedištem u Đakovu. Područje srijemske biskupije, koje je postojalo u prva kršćanska vremena, poharali su Huni i Avari. Biskupija se gasi godine 885. smrću biskupa sv. Metoda, da bi godine 1231. opet bila osnovana, a 1773. ujedinjena s đakovačkom. Od godine 1963. biskupija je nosila ime Đakovačka i srijemska, a sufraganska je bila Zagrebačkoj metropoliji.
7. lipnja 2003. godine prostore ove biskupije pohodio je papa Ivan Pavao II. koji je u Osijeku predvodio svečanu euharistiju.
U lipnju 2008. godine papa Benedikt XVI. utemeljio je novu Đakovačko-osječku metropoliju te je uzdigao biskupiju Đakovačko-osječku na metropolitansko sjedište dodijelivši joj za sufraganske Srijemsku i Požešku biskupiju.
Đakovačko-osječka nadbiskupija prostire se istočnim dijelom Hrvatske, Slavonijom. Kad se kršćanstvo proširilo na prostoru od gornjeg dijela rijeke Drine do gornjeg dijela rijeke Vrbasa, kao i u ostalim dijelovima tadašnje Panonije, osnovana je za taj kraj Bosanska biskupija. Prvi se put spominje 1088. godine. Đakovo kao biskupski grad ulazi u povijest 1239. kada hrvatski herceg Koloman (1226.-1241.) daruje posjed Đakovo i Bleznu bosanskom biskupu Ponsi da mu bude sigurno utočište pred prodorom bosanskih kristijana (bogumila) u Bosnu, a postaje stalno sjedište bosanskih biskupa pod konac 13. stoljeća. Biskup Ponsa, postao je bosanskim biskupom 1235. i upravljao je biskupijom preko 30 godina. Nedugo poslije Mohačke bitke Đakovo, pada pod Turke i ostaje u njihovoj vlasti slijedećih 150 godina. Turci su srušili biskupski dvor, katedralu, kaptolske kurije, župnu crkvu sv. Lovre, a 1551. kalvini su spalili franjevački samostan. U Đakovu prestaju djelovati katoličke ustanove. Bosansko-đakovački biskupi postali su putujući biskupi, biskupija ima tek povremeno svoga vlastitog biskupa, a povremeno njome upravlja beogradsko-smederevski biskup ili pak skradinski. Najveći teret pastoralne brige nose franjevci. Oslobađanjem Slavonije 1687. đakovačko-bosanski biskupi, vraćaju se u svoj grad i iz ruševina podižu novo Đakovo.
Biskup Josip Antun Ćolnić dovršava i uljepšava baroknu katedralu, gradi novi barokni biskupski dvor, franjevački samostan, osniva četiri nove župe i gradi crkve. Odlukom carice Marije Terezije pastoralnu aktivnost župe preuzimaju biskupijski svećenici, a franjevcima ostaju samostani. Nakon oslobođenja od Turaka obnovljena je i stara slavna Srijemska biskupija, ali srijemski biskup nema ni sjedišta ni dvora ni katedrale, ni sjemeništa niti posjeda za uzdržavanje. Uzdržava ga carski dvor. Papa Klement XIV. 9. srpnja 1773. sjedinjuje ove dvije biskupije u osobi jednog biskupa sa sjedištem u Đakovu. Ovim biskupijama priključuje se i Osijek 1776., do tada pod jurisdikcijom mađarskog primasa u Ostrogonu. Odlukom Svete Stolice 1780. pripojeno je sjedinjenim biskupijama 20 župa istočne Slavonije, do tada u sastavu Pečuške biskupije u Mađarskoj i 10 župa Brodskog posavlja do tada u sastavu Zagrebačke biskupije. Malo Đakovo postaje duhovno sjedište velikog crkvenog područja između Save, Drave i Dunava od Zemuna do Osijeka i Slavonskog Broda. Antun Mandić (1806.-1815.) osniva u Đakovu Bogoslovno sjemenište i osigurava biskupiji vlastiti odgoj svećenstva, a Visoka bogoslovna škola, danas Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Osijeku, u kontinuitetu je najstarija visokoškolska ustanova u Slavoniji. Đakovačkim ili Bosanskim i Srijemskim biskupom postaje 1849. Josip Juraj Strossmayer (1849.-1905.) koji će ne samo Đakovu nego i biskupiji, pa i cijeloj Hrvatskoj dati novo lice. Pokreće 1873. dijecezansko glasilo Glasnik biskupije bosanske i srijemske koje izlazi u kontinuitetu do danas. Odgoj ženske mladeži povjerio je sestrama milosrdnicama iz Zagreba, a kad su one napustile Đakovo, dovodi iz Švicarske Milosrdne sestre sv. Križa. Njegovu veličinu najviše pokazuje njegova katedrala u Đakovu.
Dekretom Svete Kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971. odcijepljena je Apostolaska administratura sjeverne Slavonije i Baranje od Pečuške biskupije i pripojena je Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji te je gotovo nakon dva stoljeća, sjeverna Slavonija priključena Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji. Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopćila je 18. lipnja 2008. da je papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Biskupiju srijemsku – do tada pripojenu Biskupiji đakovačkoj – i da je biskupom imenovao mons. Đuru Gašparovića, do tada naslovnog biskupa Mattiane i pomoćnog biskupa đakovačkog te generalnog vikara s posebnim ovlastima za Srijem. Mons. Gašparović član je Međunarodne biskupske konferencije svetog Ćirila i Metoda i ne pripada Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Istovremeno papa Benedikt XV. uspostavio je i Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu te uzdigao Biskupiju đakovačko-osječku na metropolitansko sjedište, dokidajući naslov bosanska, a dodavši joj osječka, jer je Osijek najveće središte Slavonije; dodijelio joj kao sufraganske biskupije Srijemsku i Požešku biskupiju, koje su do tada pripadale Hrvatsko – slavonskoj crkvenoj pokrajini, a mons. Marina Srakića, biskupa đakovačkog i srijemskog, imenovao je za prvog nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog.
