- Hrvatski iseljenici
Najnovija povijest hrvatskog naroda, napose od kraja 19. stoljeća do naših dana, obilježena je brojnim iseljavanjem hrvatskog pučanstva iz svoje domovine.
Posebno to vrijedi za početak 20. stoljeća u kojem se bilježe masovnija iseljavanja u prekooceanske zemlje, potom nakon svjetske ekonomske krize tridesetih godina kada se odlazi u neke europske zemlje i napokon iseljavanja nakon 2. svjetskog rata, tijekom i nakon Domovinskog rata te i sada u najnovije vrijeme napose poslije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Brojke pokazuju da je u prošlom stoljeću u inozemstvo emigrirao svaki treći Hrvat.
Prvi jači iseljenički val treba promatrati u povezanosti s bijegom pred komunističkim režimom nakon 2. svjetskog rata. Ogromno siromaštvo i neimaština, ali i jugoslavenski komunistički režim, prisiljavali su nakon rata mnoge mlade ljude na ilegalne prebjege u Austriju, Italiju a potom u Njemačku i druge europske zemlje pa i dalje. Prvi pak poratni radnici u tu zemlju odlaze s putovnicama i radnim vizama od 1960/61. godine. U dva slijedeća desetljeća zabilježena su dva veća vala odlazaka u europske zemlje i napose SR Njemačku, i to između 1967. i 1969. te 1973. kada je bio i vrhunac doseljavanja u tu zemlju. Poslije toga je 1974. vlada SR Njemačke zaustavila ulazak tzv. privremenih stranih radnika.
Mnogi hrvatski radnici koji u početku dolaze s nakanom da zarade nešto novca i da se brzo vrate doma ostaju u inozemstvu do stečene mirovine. Samo se jedan vrlo mali broj radno sposobnih ljudi vratio u domovinu. Sada već treća, četvrta generacija privremenih radnika, već zaboravlja svoj materinski jezik i tradiciju te se brzo integrira u društvo zemlje useljenja. Stoga se o mogućem povratku djece naših „privremenih radnika” u Hrvatsku, a još teže u Bosnu i Hercegovinu, teško može govoriti, osobito u velikim brojkama.
- Briga opće Crkve za pastoral iseljenika
Katolička Crkva u Hrvata uvijek je nastojala biti blizu hrvatskim katolicima u iseljeništvu te se suočavala s brojnim pastoralnim izazovima kako u radu oko vjerničke skrbi za njih tako i u očuvanju njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta.
U tome je Crkva u Hrvata bila na tragu opće Crkve koja je pozorno pratila procese moderne emigracije i brinula se o izbjeglicama i iseljenicima. Ta briga Crkve posebno je izražena u dokumentima crkvenog učiteljstva od vremena pape Leona XIII. pa sve do naših dana.
Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) otvorio je novu stranicu u promišljanju i misiji Crkve u suvremenom svijetu te je papa Pavao VI. motu proprijem „De pastorali migratorum cura“ te „Instructio de pastorali migratorum cura“ (1969), cjelovitije zahvatio iseljeničku i selilačku tematiku u duhu crkvenog „aggiornamenta” i suvremenog pastorala.
Prvi svjetski kongres o dušobrižništvu selilaca održan je 1979. te je i tada pokazano kako Katolička Crkva pozorno prati europska i svjetska migracijska gibanja i da organiziranom i sustavnom pastoralnom praksom nastoji odgovoriti potrebama iseljenika.
Nakon trideset i pet godina Papinsko Vijeće za pastoral selilaca i putnika (2005.), izdalo je Upute „Erga migrantes caritas Christi“ nakon objavljivanja motuproprija pape Pavla VI. „Pastoralis migratorum cura“ i uz to priložene Upute Kongregacije za biskupe „De pastorali migratorum cura“ („Nemo est”), kojim je željelo posuvremenit pastoral selilaca. „Uputa želi biti odgovor Crkve na nove pastoralne potrebe selilaca te im biti vodilja kako bi iskustvo migracije pretvorili ne samo u prigodu za rast u kršćanskom životu veći za nove evangelizacije i misije.”
- Briga Crkve u Hrvata za pastoral iseljenika
Tek je polovicom 19. stoljeća u svijesti Crkve u Hrvata snažnije izražena potreba da se iseljenicima pošalju domaći svećenici koji bi preuzeli pastoralnu brigu za njih.
Početke organiziranog dušobrižničkog djelovanja među hrvatskim katoličkim radnicima u inozemstvu nalazimo pri izgradnji Sueskog kanala (1859. -1869.), kad biskup za katolike u Egiptu hrvatski franjevac Lujo Čurčija za naše radnike na Sueskom kanalu dovodi hercegovačkog franjevca Jerka Karačića. Prvog hrvatskog svećenika u Americi Dobroslava Božića službeno šalje đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i on 1894. u Pittsburghu, u Pennsilvaniji, otvara hrvatsku župu. Početkom 20. stoljeća osniva se niz hrvatskih župa po Americi, iz Hrvatske odlaze svećenici i bogoslovi, pokreću se razne akcije. 1940. nadbiskup Stepinac u Zagrebu pokreće list „Hrvat u tuđini”.
Razne redovničke zajednice organizirano šalju svoje članove u Ameriku, a najvažniji je bio Slavenski franjevački komisarijat osnovan 1912. u New Yorku. Kasnije će dobiti naslov Kustodija sv. Obitelji sa sjedištem u Chicagu za koju se još uvijek brinu hercegovački franjevci. Zadarski franjevci 1929. odlaze u Argentinu. U isto vrijeme brojne naše ženske redovničke zajednice odlaze u Sjevernu i Južnu Ameriku.
O počecima organizirane hrvatske pastve u zemljama zapadne Europe možemo govoriti u vremenu Drugog svjetskog rata kad je nadbiskup Stepinac za skoro sto tisuća hrvatskih radnika na radu u Njemačkom Reichu poslao nekoliko svećenika. Naše poslijeratno dušobrižništvo bilo je usko povezano s izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj, pa se polako počinje osnivati i samostalne misije koje vode svećenici Vilim Cecelja, Dominik Šušnjara, Mirko Čović, Josip Borošak, Ante Kosina i drugi.
Sve do 1965. godine nijedan hrvatski svećenik nije mogao legalno s dekretom tadašnje Biskupske konferencije poći u inozemnu pastvu. Poslije obnove diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. počeli su i svećenici dobivati putovnice. Papa Pavao VI. imenovao je 25. lipnja 1966. svećenika dr. Vladimira Vincea, rodom iz Đakova, za «director nationalis Operum pro migrationibus Croatis» – tj. za ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa sjedištem u Rimu. Vince je inozemnom pastvom upravljao samo dvadesetak mjeseci, jer je u ožujku 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Tada je već naša pastva u zapadnoj Europi imala 38 svećenika i 26 pastoralnih suradnika koji su radili u 26 Hrvatskih katoličkih misija.
Vincea je naslijedio mons. Vladimir Stanković koji je službu preuzeo u jesen 1969. Na čelu hrvatske inozemne pastve mijenjali su se razni biskupi. Zagrebački pomoćni biskup Josip Lach, sarajevski pomoćni biskup Tomislav Jablanović, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar. Mons. Stanković vodio je ured sve do studenoga 1999. godine. Kroz to vrijeme među Hrvatima izvan domovine bilo je 110 novih župa ili misija u kojima je djelovalo 160 svećenika. Hrvatska je inozemna pastva koncem prošlog stoljeća dosegla svoju organizacijsku kulminaciju sa 192 župe i misije u kojim je djelovalo 252 svećenika. Samo u trinaest zemalja zapadne Europe imali smo 123 misije u kojim je djelovalo 157 svećenika, 116 crkvenih socijalnih radnika i 130 pastoralnih suradnika i suradnica. A u prekomorskim zemljama je bilo 69 župa i misija s 95 svećenika i 44 časne sestre. Ukupan službeno namješteni personal u institucijama hrvatske inozemne pastve iznosio je 542 osobe.
Nakon njega nacionalni ravnatelji bili su: prof. dr. Pero Aračić iz današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije, mr. Pero Ivan Grgić, svećenik Banjolučke biskupije, don Ante Kutleša, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, i fra Josip Bebić, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Aktualni nacionalni ravnatelj je od 5. rujna 2014. dr. Tomislav Markić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije.
Više informacija o dušobrižništvu Hrvata u iseljeništvu možete potražiti na www.hip.hbk.hr.