Sažetak: u ovo krizno doba, Komisija HBK Iustitia et pax želi izraziti zabrinutost za stanje u hrvatskom društvu, ali isto tako ukazati na pravo građana na suvremenu javnu upravu i na djelotvorni javni sektor gospodarstva. Komisija nastoji na taj način dati svoj skroman doprinos raspravi o zaštiti javnog interesa i općeg dobra, sa željom da državna i javna uprava budu na usluzi građanima te da potiču razvoj gospodarstva i zapošljavanje. Jer vrsno obrazovana i nezavisna javna uprava u stanju je postati stabilan i lojalan čimbenik demokratske države te pridonijeti da javni sektor izraste u kompetitivni dio gospodarstva i da tako postanu, svi zajedno, jamstvo složnijeg društva i pravednije države.
Nemile scene s otoka Brača i drugih krajeva gdje radnici ostaju bez posla potiču nas, laike i klerike ove Komisije, da se oglasimo o teškoćama o kojima smo se često suzdržavali govoriti. Skanjivali smo se, premda smo osjećali da su kod propadanja tvrtki i otpuštanja radnika u pitanju i pravda i mir. Jer nije se uvijek radilo o lošem upravljanju, nego i o volji da se obogati otpuštajući ljude i prodajući imetak tvrtki. Kad smo pak nastojali razumjeti radi li se o jednostranoj nepravdi, sudarali smo se s mûkom institucija ili se gubili u halabuci medija. U isto vrijeme znali smo za iskustva drugih koji radničkim zadrugarstvom i socijalnim poduzetništvom spašavaju tvrtke i tako djelotvorno promiču dar i besplatnost kao mogući dio “stvarne” ekonomije (v. Caritas in Veritate, 34-39).
Stanje naše Domovine danas nije dobro. Propadanje čitavih djelatnosti i stoljetnog znanja (tekstilne industrije, brodogradnje…) i sve veća nezaposlenost, posebice mladih i obrazovanih, velika javna i privatna zaduženost, korupcija i trgovanje utjecajem i javnim pravima, neprilagođenost obrazovnog sustava potrebama vremena i tržišnoj utakmici, sve to pridonosi zdvojnosti koju nismo poznavali ni u najtežim vremenima borbe za obranu i oslobađanje Domovine. Tako je pravo na rad u velikoj mjeri ostalo mrtvo slovo na papiru, kao uostalom i obrazovanje za poduzetništvo. Ovoj sumornoj stvarnosti pridonosi, nakon svakih izbora, promjena više stotina kadrova državne uprave i javnih poduzeća, što uvelike paralizira zemlju tijekom više mjeseci prije i poslije izbora. Država kao da zastaje, a s njom trpe i prava građana i gospodarska djelatnost.
Takvo stanje nije međutim nemoguće promijeniti. Naša zemlja ima brojne prednosti i rijetka bogatstva, od kreativnih i vrijednih ljudi do jedinstvenih prirodnih dobara i dobre infrastrukturne opremljenosti, koji – i jedni i drugi i treći – predstavljaju usporedne i natjecateljske prednosti demokratske Hrvatske u Europi i u svijetu.
Stoga držimo da više ne smijemo šutjeti kad su u pitanju, konkretni ljudi i njihove obitelji, njihov trud i muka, ali i prirodna bogatstva naše zemlje, ukratko najveće vrijednosti našeg prostora i vremena. Ne možemo šutjeti posebice o dvama pitanjima koja tište hrvatsko društvo i uvjetuju mir danas, u našoj domovini, ali i pravednost sutra, za buduće naraštaje. Radi se naime, s jedne strane o javnom interesu – javnoj upravi i javnim poduzećima, s druge o hrvatskim javnim dobrima i prirodnim bogatstvima, obnovljivim i neobnovljivim.
1. Javni interes i opće dobro. Pluralna i demokratska Hrvatska naslijedila je od komunističkog režima velik i često neučinkovit javni sektor gospodarstva. Njegova privatizacija događala se nažalost u vrijeme kad su jedni branili i oslobađali Domovinu, a pojedini drugi prodavali i uništavali nekad “društvene”, ustvari javne tvrtke, zadruge, banke … Sve se to odvijalo u površnom uvjerenju da su privatizacija i “nevidljiva ruka tržišta” jedini kriteriji, a da je država a priori loš gospodarstvenik. Zaboravljalo se da u demokraciji država, lokalne zajednice i javne ustanove moraju štititi javni interes i promicati opće dobro, dok je gospodarska sfera u najvećoj mjeri zbir privatnih interesa. Popuštalo se naime neoliberalnom zahtjevu da osnovna uloga države postane – služenje gospodarstvu. Zaboravljalo se da država mora osiguravati i javni interes i osnovnu pravednost, tj. solidarnost i jednakost građana – posebice na području obrazovanja i zdravstva – ali i arbitrirati između privatnih interesa.
Zanemarivalo se isto tako dužnost države da osigura vrsnu javnu, posebice državnu upravu i njezinu neovisnost od izvršne vlasti, tj. Vlade i od političkih promjena. Ukratko, umjesto da se državi priskrbe najbolji, obrazovani kadrovi i tako ostvari načelo meritokracije – vodstva sposobnih, nastavilo se stopama prethodnog režima i partitokracije, tj. stranački podobnih službenika. Nije se razumijevalo da su samo vrsni i obrazovani voditelji javne uprave u stanju dobro upravljati – na korist građana – i reformirati javni sektor, ali isto tako zamijeniti brojne manje obrazovane te ostvariti značajne uštede za javne proračune i poduzeća. Nije se vodilo računa ni o potrebi jedinstva državne uprave, već se dopustilo rastakanje ministarstava pod firmom “nezavisnih regulatornih agencije” (kojih je danas u Hrvatskoj više od 60!), a što je sakatilo državu, ali i množilo “fotelje”. Zanemarivalo se isto tako dužnost demokratske države da osigura osobnu odgovornost ministara: jer pomoćnici ministara, s jedne strane, tek uče ono što moraju raditi, a s druge politiziraju državnu upravu koja treba biti politički nepristrana.
S druge strane, kod nas nažalost nije dovoljno poznato da u mnogim europskim demokracijama postoji javni sektor na područjima ne samo uslužnih, nego i proizvodnih djelatnosti, a koji se uspješno nosi s konkurencijom privatnog sektora, dok istovremeno osigurava javne, vitalne interese nacije te tako snaži društvovnu međuovisnost i koheziju. Javni sektor je prisutan ne samo na području transporta i zbrinjavanju otpada, energetike i komunikacija, nego i vodoopskrbe i odvodnje, ali posebice tzv. “prirodnih monopola”, tj. mrežnih sustava od nacionalne važnosti i protežnosti. Ovamo spadaju ceste i autoceste, naftovodi i plinovodi, željeznice i prijenosna električna mreža… koji su vitalni za svako gospodarstvo, za sva nova ulaganja, ali i za smanjivanje socijalnih nejednakosti. Što bi od ovoga svega moralo, a što ne ostati u javnom sektoru u Hrvatskoj, o tome bi trebalo odlučiti po načelu supsidijarnosti, koje je danas vladajuće u podjeli nadležnosti između Europske unije i država članica, a koje je niklo u krilu Katoličke crkve i njezinog socijalnog nauka prije više od 80 godina (enciklika Quadragesimo anno, 186).
Sva bi ova pitanja i kod nas trebala biti predmetom javnih rasprava. Naša se Komisija kani ovom prilikom osvrnuti na vođenje javnog sektora, državne uprave i javnih poduzeća. Političari naime imaju pravo kad ističu da zbog lošeg upravljanja trpe i građani i ta poduzeća, odnosno njihova društvovna i gospodarska funkcija. Postoje međutim iskustva drugih i sve ukazuje da je javni menadžment poseban zanat, dapače poziv te da se za nj, kao i za svaki drugi, treba unaprijed obrazovati. On je poseban posao s jedne strane zbog raznovrsnosti područja tj. materije javne uprave, jer se radi o velikom broju područja, koja nisu samo pravna, ili samo ekonomska, ili samo financijska… nego i socijalna i “okolišna” i međunarodna i urbana i ruralna i industrijska i uslužna… a, s druge strane, radi cilja, koji je poseban, jer se radi o služenju javnom interesu po načelima općeg dobra. A javni interes nije tek zbir privatnih interesa, nego više od toga i kvantitativno i kvalitativno. Privatni je pak interes usmjeren prvenstveno na profit, danas sve razuzdaniji i bezobzirniji profit. Zato znanje i metode upravljanja privatnim poslovima nisu ni primjereni, a ni primjenjivi u javnim poslovima.
Građani međutim imaju pravo na izvrsne, štoviše najbolje upravljače javnom upravom i javnim poduzećima, jer ti upravljači imaju utjecaja na slobode građana, njihova prava i imetak… A da bi se dobilo takve, izvrsne “kapetane” javnog sektora, potrebno je najprije odabrati ih kroz stroge i zahtjevne natječaje, a potom ih višestrano obrazovati – pravno i ekonomski, financijski i socijalno, “europski” i “okolišno”… za svu raznovrsnost javnih djelatnosti. Tako obrazovanima, karijernim javnim menađžerima moguće je prepustiti vođenje upravnih jedinica i javnih poduzeća, pa i upravnih sudova i tako zaštititi javno upravljanje od stranačkih interesa izvršne vlasti. Jer takvi, politički neutralni – a svakoj legitimnoj izvršnoj vlasti lojalni – profesionalni javni službenici mogu biti jamstvo za zakonitost i stalnost rada, te za pravedno i učinkovito služenja javne uprave građanima, Vladi i državi.
2. Hrvatska prirodna dobra danas su ugrožena, kako zbog nemara vlasti, tako i zbog neoliberalnih pritisaka u pravcu njihova trošenja, uništavanja i prisvajanja. Ona su, uz “prirodne monopole”, javna poduzeća i javne medije nažalost ono jedino što još ostaje u javnom vlasništvu i što je kakvo-takvo jamstvo za održivi razvoj Hrvatske, jer prostor i šume, vode i more, zemlja i hrana, blagoslov su ove zemlje i njezina jedina snaga pred izazovima budućnosti.
Sva su ta, još preostala prirodna dobra i infrastrukture, nakon propadanja najvećeg dijela proizvodnih djelatnosti, hrvatska usporedna i natjecateljska prednost, važnosti koje treba biti svjestan svaki saziv Sabora i svaka legitimna Vlada. Jer, čime će sutra hrvatske Vlade vladati na korist građana, a javna uprava upravljati, ako se nastavi s rasprodajom tih dobara kad je već i telekomunikacijski i financijski i energetski sektor u najvećoj mjeri izručen kapitalu bez korijena i domovine? Ova rijetka preostala dobra su hrvatska prednost, ali prednost koje su svjesniji drugi, nego mi sami, drugi koji danas u svijetu unajmljuju ili kupuju milijune hektara zemlje i ogromne količine vode, infrastrukture i mrežne sustave, ali i otoke i obale mora, jer sve više ljudi želi živjeti u ugodnijim podnebljima.
Zato od Hrvatskog sabora i Vlade građani imaju pravo očekivati da prestanu nuditi na prodaju, ili u koncesije ona dobra i “prirodne monopole”, pa i tvrtke, kojima Hrvati mogu sami upravljati – bolje nego danas, dapače izvrsno, ako se to hoće – i od kojih može imati koristi Hrvatska današnjeg i budućih pokoljenja. Zato je isto tako razborito očekivati da se Hrvatska, država potpisnica ugovora s Europskom unijom, što prije uključi u promicanje europskih vrijednosti dostojanstva osobe i ljudskog rada kao osnove tog dostojanstva; u povratak primata politike kao “mjesta” i načina prakticiranja demokracije i građanskih sloboda; u obuzdavanje financijskog kapitala – oporezivanjem financijskih transakcija i vraćanjem financija u ulogu servisa gospodarstva i javnih zajednica; u borbu protiv klimatskih promjena; u održivu energetsku politiku EU; u izbor migracijske politike EU kao osnove ne asimilacije, nego građanske i kulturne integracije; te, navlastito, u zaštitu obitelji kao osnove društva i dostojanstva života od njegova nastanka začećem do njegova prirodnog završetka.
U zaključku, pozivamo hrvatske javne institucije, od Sabora i Vlade do znanstvenih ustanova i sveučilišta, građanskih i vjerskih udruga te sindikata i stranaka da o pitanjima javne odgovornosti omoguće javnu raspravu i – kad god je opravdano – izjašnjavanje građana referendumom. Radi se, naime, o očuvanju osnovnih funkcija demokratske države i njezine kohezijske društvovne uloge. Radi se isto tako o trajnim dobrima koje ovaj naraštaj nema pravo rastočiti, uništiti ili rasprodati.
U Zagrebu, 6. lipnja 2012. godine
Mons. dr. Vlado Košić
predsjednik Komisije HBK “Iustitia et pax”