Kako javnost saznaje, hrvatska je Vlada sredinom rujna iznenada povukla iz zakonodavnog postupka nacrte zakona o vodama i o financiranju vodnoga gospodarstva koji su već bili prošli drugo čitanje u Hrvatskom saboru. Zatim je, samo u nekoliko dana, povjerenstvu dala izraditi potpuno nove nacrte tih zakona, koji stubokom mijenjaju koncepciju odnosa prema tom prevažnom javnom dobru.
Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije, na tragu svojih dosadašnjih stavova izjava o vodi – kao Božjem daru i univerzalnom zajedničkom dobru zajednice, ali i jedinstvenoj hrvatskoj usporednoj i natjecateljskoj prednosti – izražava duboku zabrinutost zbog načina »pripremanja« tih zakona kao i zbog brojnih temeljnih promjena i općenito odrednica u novim nacrtima tih dvaju zakona. Komisija podsjeća da ni prethodni nacrti spomenutih zakona nisu bili zadovoljavajući, jer su se temeljili na vrlo osrednjoj Strategiji upravljanja vodama, ali je nemoguće povjerovati da su novi nacrti izrađeni samo u nekoliko dana bolji. I sama letimična usporedba novih nacrta s prethodnim nacrtima otkriva da su novi prijedlozi tih zakona veliki korak nazad, pisani su ishitreno, u mnogim područjima potpuno zanemaruju prava građana korisnika kao i temeljne odrednice europske legislative o vodama i usvojene Strategije o vodama te da nimalo ne pridonose boljem sustavu nadzora i transparentnosti. Nevjerojatno je kojom se lakoćom mijenja i predlaže jedan od važnijih zakona koji regulira gospodarenje jednim od važnijih prirodnih resursa naše države. Pomnije čitanje tih nacrta otkriva prave razloge duboke zabrinutosti Komisije.
1. Prema novim nacrtima tih dvaju zakona, sustav gospodarenja vodama je još više centraliziran, što je u izravnoj suprotnosti s demokratskim standardima kao i s regulativom EU, navlastito s Okvirnom direktivom EU. Jedna od osnovnih strateških odrednica zacrtanih hrvatskom Strategijom upravljanja vodama, koju je donio Hrvatski sabor, jest i decentralizacija upravljanja vodama te izravnije uključivanje javnosti i dionika u proces upravljanja. Međutim, tim novim nacrtima predviđeno je da jedna te ista ustanova, Hrvatske vode, ima u svojim rukama gotovo sve ovlasti: stručne, financijske, regulativne i nadzorne, te ona donosi planove gospodarenja vodama, provodi ih – projektira i financira – i nadzire. Tako se posve zatvoren sustav upravljanja vrlo teško može kontrolirati i nadzirati od strane javnosti. Primjerice, planove obrane od poplava donose, provode bez ikakvog javnog natječaja i »nadziru« isključivo Hrvatske vode. Takva regulativa dovela bi Hrvatske vode u stalan i nedopustiv sukob interesa, nespojiv s bilo kojim demokratskim standardom i pravom građana na objektivnu, nepristranu, javnu službu, blisku korisnicima i zaštiti nacionalnoga prirodnog bogatstva.
2. Za razliku od nacrta koji su već bili prošli dva čitanja u Saboru, novi nacrti predstavljaju značajno udaljavanje od demokratskih standarda javnih služba i usluga, pa tako više ne predviđaju:
- Institut za vode, kojeg je osnovna uloga trebala biti znanstvenoistraživačka, savjetodavna te strateško-razvojna, uz suradnju s međunarodnim stručnim i ostalim relevantnim institucijama, posebno onima susjednih država s kojim Hrvatska jednostavno ne može ne surađivati na tom području. Takav Institut bi mogao usmjeravati i savjetovati u provedbi europske Okvirne direktive o vodama te donositi brojne smjernice prijeko potrebne da se ciljevi Strategije i Okvirne direktive što racionalnije ostvare, što bi operativno realizirale Hrvatske vode i druge institucije. Nedopustivo je i s obzirom na regulativu i praksu EU da sve to bude u ingerenciji jedne ustanove, Hrvatskih voda. Takva dosadašnja praksa, među ostalim, osiromašila je stručne podloge prijeko potrebne za upravljanje vodama i stručne kadrove te nije stvarala odgovarajući broj novih. To je, među ostalim, imalo negativne posljedice za razinu svijesti naših građana s obzirom na očuvanje i racionalnu potrošnju vode.
- Novi nacrt Zakona o vodama ne predviđa više niti osnivanje institucije Hrvatske regulatorne agencije za vodne usluge, koja bi odobravala strukturu cijena vodnih usluga te jamčila socijalno prihvatljive uvjete vodnih usluga, kao i unutarhrvatske solidarnosti i ujednačivanja. Gradovi i općine su do sada samostalno donosili cijene vodoopskrbe i odvodnje te su kroz te cijene često pokrivali ostale troškove, posebice one neracionalnog poslovanja komunalnih poduzeća i velike gubitke vode.
- Osim toga, a što nije nipošto najmanji propust, tim novim nacrtima nije predviđen socijalni opskrbni minimum koji bi bio zajamčen siromašnom sloju naših građana. Taj minimum, s obzirom na naše vodno bogatstvo i socijalno siromaštvo trebao bi biti besplatan, što bi se kompenziralo višom cijenom za često nekontroliranu i rasipnu potrošnju vode.
3. Tim nacrtima nisu predviđeni mehanizmi zaštite od nekontrolirane privatizacije vodnih resursa, kao ni strategija izvoza vode u zemlje koje iskazuju potrebu za dobavom pitke vode, ali ni bespravnog i nekontroliranog zahvaćanja u crpilišta šljunka i pijeska. Time je otvoren put i te kako zainteresiranim multinacionalnim tvrtkama, ali i domaćim grabežljivcima da ostvaruju ekstraprofite na račun preostaloga hrvatskog nacionalnoga neobnovljivog i obnovljivog bogatstva.
4. Jednako tako nije predviđeno gotovo nikakvo institucionalizirano sudjelovanje građana i ostalih dionika u izradi osnovnih regulativnih dokumenata, niti struktura informiranja građana o vodnim uslugama kao ni uvida građana i dionika u namjenu i potrošnju sredstava od vodnih naknada.
5. Osim duboke zabrinutosti zbog svega navedenoga, što je rezultat samo djelomične analize novih nacrta, taj nas slučaj potiče na poziv svim državnim ustanovama i građanskim udrugama, kao i svim građanima Republike Hrvatske, da od državnih dužnosnika zahtijevaju široku javnu raspravu o tim pitanjima od životne važnosti za sve hrvatske naraštaje, s obzirom na:
- dužnost očuvanja i promicanja prirodnog okoliša,
- važnost nacionalnih interesa očuvanja vodnog blaga,
- odgovorno gospodarenje vodama,
- pravo učinkovitog nadzora građana, dionika i korisnika nad svim prihodima ostvarenim od vodnih naknada i ostalih dažbina,
- pravo nadzora trošenja tih sredstava od svih državnih korisnika i korisnika jedinica regionalne i područne samouprave.
U svijetu, u kome su već počeli sukobi i ratovi za vodu i u kome to univerzalno prirodno dobro predstavlja ljudsko pravo i građansku dužnost očuvanja, hrvatski građani imaju pravo i dužnost izravnog utjecaja na donošenje pravila i zakona o vodama, njihovim upravljanjem i javnim vodnim uslugama, kako bi to hrvatsko prirodno bogatstvo ostalo u javnom vlasništvu, na dobro svih građana i naraštaja.
Sve su zemlje EU i našeg okruženja davno donijele odgovarajuću legislativu, koja je prilagođena europskim demokratskim načelima upravljanja vodama koji prije svega štite svoje nacionalno prirodno bogatstvo, vodi računa o egzistencijalnoj važnosti vode za čovjeka i okoliš, socijalnoj kategoriji vodâ, te neophodnosti povećanja ekonomskog razvoja korištenjem voda. Nažalost, u Hrvatskoj svi ti procesi kasne, a kad se postojeće stanje mijenja, tada se isto radi bez nacionalnog konsenzusa – samo unutar zatvorenih i za širu javnost nepoznatih sredina i pojedinaca – tako da se za stvorene štete ne može nikoga okriviti.
Zbog toga naša Komisija očekuje od državnih vlasti da povuče te neprihvatljive nacrte i u skladu s europskom regulativom predloži javnosti, a potom i Hrvatskom saboru, nacrte zakona koji će poštivati navedena prava, dužnosti i legitimne javne interese.
U Zagrebu, 23. rujna 2009.
mons. Vlado Košić
predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK