NaslovnicaCrkva u HrvatskojHBKAktualnoKnjižnica
Sv. Leopold Bogdan Mandić
kapucin, ispovjednik (Herceg Novi, 12. V. 1866. - Padova, 30. VII. 1942.)

Na ulazu u "zaljev hrvatskih svetaca" (Boka Kotorska, danas u Crnoj Gori) nalazi se lijepi gradić Herceg Novi, što ga je 1382. godine podigao bosanski kralj Tvrtko I. Tu je 12. svibnja 1866. g. rođeno dvanaesto dijete u obitelji Mandić, kome su na krštenju nadjenuli ime Bogdan Ivan. Kako je kapucinski samostan u tom gradiću u ono doba pripadao Venecijskoj provinciji, Bogdan je pošao u sjemenište u Udine, obukao redovničko odijelo u Bassanu i nazvao se fra Leopold. Nakon završenog studija ređen je za svećenika 1890. godine.

Kao mladomisnik svojim je poglavarima izrazio želju da se vrati u domovinu i radi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, poslušnost mu je dodijelila druge službe. Bio je poglavar samostana u Zadru, a neko je vrijeme proveo u Rijeci i u Kopru. Nekoliko je godina bio odgojiteljem studenata filozofije, predavač patrologije, a više je godina jednom tjedno odlazio iz Padove u Veneciju i tu je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku, koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima. Inače je od 1906. g. ispovjednik u Padovi, gdje se u jeku II. svjetskog rata preselio u vječnost, nakon 40 godina svoje "ispovjedničke Kalvarije".

Postupak za proglašenje blaženim započeo je već 1946. godine. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u kapelicu do crkve, u kojoj je trajno ispovijedao. Blaženim ga je proglasio 1976. g. papa Pavao VI., a svetim 1983. papa Ivan Pavao II.

Nekom je prijatelju jednom povjerio svoju tajnu: "Ja sam kao ptica u krletci, ali je moje srce uvijek tamo preko mora" (tj. u domovini).

Kad su 1917. g. vlasti tražile od njega da primi talijansko državljanstvo, izjavio je da "krv nije voda", pa je zato bio interniran u Južnoj Italiji.

Povjerena mu je služba ispovjednika u Padovi i u njoj je ustrajao do kraja života. Punih 40 godina ispovijedao je sate i sate svakog dana. Dolazili su mu mali ljudi s ulice i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektualci i vojnički časnici, redovnici i redovnice, svećenici i biskupi. Učinio je zavjet da će svakog pokornika primiti kao "kršćanskog brata s Istoka". Tako je ne samo svakome pokorniku posvećivao najveću pažnju i ljubav, nego je svoju ispovjedaonicu kao mjesto pokore i žrtve učinio sredstvom osobnoga posvećenja i ekumenskog apostolata. U prigodi njegove beatifikacije papa Pavao VI. istaknuo je da je Leopold uzdignut na čast oltara baš zato što je toliko godina bio ustrajan i predan službenik sakramenta ispovijedi.

Za njega je ispovjedaonica bila povlašteno mjesto ekumenskoga djelovanja, molitve i žrtve da se ostvari velikosvećenička molitva s Posljednje večere "da svi budu jedno" (Iv 17, 21). Iz rodnog je, naime, gradića ponio ranu podijeljenosti kršćana na katolike i pravoslavce i sav se žrtvovao da bi se ta rana zaliječila.

K tome treba dodati njegovu ljubav ne samo prema svojoj domovini Hrvatskoj i svim slavenskim narodima, nego i ljubav prema novoj domovini Italiji i njezinu narodu, kojemu je tako predano i dugo služio. On je kao ekumenist i graditelj mostova među narodima postao preteča i uzor svim građanima ujedinjene Europe, koja se rađa tek u naše dane.


Svetac dana




Najave




Linkovi

Sveta Stolica

Europa

Informativna katolička agencija

Hrvatski katolički radio

Hrvatski caritas

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve

Ured za obitelj HBK

Ured za mlade HBK

Nacionalni katehetski ured