KATOLIČKA CRKVA U HRVATA
Hrvati su kršćanstvo prihvatili prije više od trinaest
stoljeća. Prve dodire sa Svetom Stolicom imali su već 641. godine, kad
su primili Papina izaslanika opata Martina koji je došao od njih
otkupiti kršćansko roblje i kosti mučenika. Hrvati su pokršteni između
VII. i početka IX. stoljeća. Povijesni izvori spominju i pokrštavanje
narodnih knezova: Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne, Ljudevita
Posavskoga i ostalih. U IX. stoljeću Hrvati su već uključeni u veliku
europsku kršćansku zajednicu. Njihovi vladari Mislav (oko 839), Trpimir
(852) i drugi grade crkve i podižu samostane, što je znak da je
kršćanstvo među Hrvatima bilo već duboko ukorijenjeno. Već godine 879.
hrvatski vladar Branimir pisao je papi Ivanu VIII. te mu obećava
vjernost i poslušnost. Papa Ivan VIII. odgovara pismom od 7. lipnja 879.
i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom prilikom zazvao Božji
blagoslov na Branimirovu zemlju i njegov narod. Također je sačuvano
dragocjeno dopisivanje između pape Ivana X. (914-928) i hrvatskog
vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925) u kojem se po prvi
put u međunarodnim dokumentima nalazi spomen nekoga hrvatskog kralja.
Hrvatskog kralja Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII,
godine 1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne Crkve,
Zvonimir također obećava Papi vjernost i obvezuje se da će u svom
kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za
pravednost "da jaki ne potlače slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s
narodnim vladarima među Hrvatima djelovali su benediktinci koji su
ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnog i državnog
života toga doba. Kad je 1102. Hrvatska izgubila vlastitu dinastiju i
ušla u personalnu uniju s Mađarskom, benediktinci su polako odumirali, a
hrvatskom katolištvu poseban biljeg daju prosjački redovi, poglavito
franjevci te dominikanci. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju
Hrvata snažan utjecaj izvršili isusovci. Crkveni pisci iz sjeverne
Hrvatske i osobito iz Dubrovnika, koji je bio slobodno središte hrvatske
kulture, puno su učinili za standardizaciju i proširenje hrvatskoga
književnog jezika te i na taj način značajno učvrstili hrvatsko
nacionalno biće. Već od IX. stoljeća u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena
pojava u cijelome rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija na
narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom. Unatoč raznim
nesuglasicama i protivljenjima, Sveta Stolica odobrila je uporabu
narodnog jezika u liturgiji tako da su sve do II. vatikanskog koncila
Hrvati bili jedini rimokatolički narod koji nije morao za liturgijski
jezik koristiti latinski.
U XV. stoljeću na području stare hrvatske države, nakon
stvaranja personalne unije s Mađarskom, sve više se osamostaljivala nova
država na području današnje Bosne i Hercegovine te je uoči turske
najezde ondje postojalo snažno hrvatsko kraljevstvo. Upravo na to
područje dolazi turska osmanlijska sila te je u tijeku stoljeća od
staroga hrvatskog kraljevstva odvojen velik dio na kome se vršila
islamizacija, dok se u drugom dijelu događalo prelaženje katoličkog puka
na pravoslavlje, što je turska država smatrala mnogo prihvatljivijim.
Među preostalim katoličkim (hrvatskim) življem kroz nekoliko stoljeća u
Bosni i Hercegovini djelovali su franjevci koji su sačuvali, vjerski i
kulturni i nacionalni identitet Hrvata tog područja. U najnovije doba,
pod pritiskom boljševičkog ateizma, Crkva u Hrvata, na čelu s kardinalom
Stepincem, postala je svjedok borbe za slobodu naroda i
vjeroispovijesti, čime je izvršila dragocjenu ulogu u pripremama za novo
demokratsko doba.
U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (1991 - 1995) Katolička
Crkva pretrpjela je teški progon koji se najbolje očitovao u činjenici
da je početkom 1992. u državi bilo 324.284 prognanika, od kojih su
najveća većina članovi Crkve. Tri su svećenika i redovnika bila ubijena,
17 ih je bilo u srpskom zatočeništvu, a 226 svećenika, redovnika i
redovnica moralo je napustiti svoja obitavališta. Uništeno je ili oštećeno ukupno 1426 crkvenih objekata.
U
Republici Hrvatskoj Katolička Crkva doživjela je slobodu, ima definiran
pravni položaj kao autonomna na svom području te joj je omogućeno da
održava vjeronauk u državnim osnovnim i srednjim školama onim učenicima
koji ga izaberu, može osnivati i sama katoličke škole, a omogućena joj
je i pastoralna skrb među katoličkim vjernicima u oružanim snagama i
redarstvenim službama. Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 9. travnja
1997. stupili su na snagu ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske:
1. o pravnim pitanjima,
2. o suradnji ne području odgoja i kulture i
3. o dušobrižništvu katolika u oružanim snagama i redarstvenim službama.
Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 14. prosinca 1998. stupio je na snagu Ugovor o gospodarskim pitanjima.
Katolička crkva u Hrvata obogatila je opću Crkvu većim brojem
značajnih javnih djelatnika, umjetnika, znanstvenika, teologa, kardinala
(spominje ih se dvadesetak od kojih se u novije doba ističu petorica
zagrebačkih: Juraj Haulik (1788-1869), Josip Mihalović (1814-1891),
Alojzije Stepinac (1898-1960), Franjo Šeper (1905-1981), Franjo Kuharić
(1919-2002), te sarajevski kardinal Vinko Puljić (1945), pa čak i papa
Siksto V, čiji su se roditelji iz Hrvatske doselili u Italiju.
Hrvati su tijekom više od trinaest stoljeća kršćanstva dali
općoj Crkvi nekoliko blaženika: bl. Oton iz Pule (+1241); bl. Pavao
Dalmatinac (+1255); bl. Julijan iz Bala u Istri (+1349); bl. Nikola
Milinović (+1490); bl. Katarina Kotromanić Kosača (+1478); bl. Antun
Zadranin (+1490); bl. Anđeo Horvat (+1490); bl. Jakov Zadranin (+1490);
bl. Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj (+1508); bl. Ozana Kotorska
(+1565); bl. Augustin Kažotić (+1323); bl. Alojzije Stepinac (+1960), bl. Marija Propetog Petković (+1966), bl. Miroslav Bulešić (+1947.), bl. Serafin Glasnović Kodić (+1947.); bl. Anton Muzić (+ 1948.) i
više svetaca, među kojima su sv. Nikola Tavelić (+1391); sv. Leopold
Bogdan Mandić (+1942) i sv. Marko Križevčanin (+1619).
U tijeku su kanonski postupci za proglašenje blaženima: majke Klare Žižić (1706.), brata Ivana Bonifacija Pavletića (+1897.), fra Alojzija Palića (+1913.), krčkog
biskupa Antona Mahnića (+1920.), majke Marije Krucifikse Kozulić (+1922.), zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa
Langa (+1924.), franjevca Vendelina Vošnjaka (+1933.), laikinje Marice Stanković (+
1957.), franjevca Ante Antića (+1965.), franjevca Alekse Benigara (+1988.), zagrebačkog nadbiskupa kardinala
Franje Kuharića (+2002.) te franjevca Ive Perana (+2003.).