KATOLIČKA CRKVA U HRVATA

Hrvati su kršćanstvo prihvatili prije više od trinaest stoljeća. Prve dodire sa Svetom Stolicom imali su već 641. godine, kad su primili Papina izaslanika opata Martina koji je došao od njih otkupiti kršćansko roblje i kosti mučenika. Hrvati su pokršteni između VII. i početka IX. stoljeća. Povijesni izvori spominju i pokrštavanje narodnih knezova: Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne, Ljudevita Posavskoga i ostalih. U IX. stoljeću Hrvati su već uključeni u veliku europsku kršćansku zajednicu. Njihovi vladari Mislav (oko 839), Trpimir (852) i drugi grade crkve i podižu samostane, što je znak da je kršćanstvo među Hrvatima bilo već duboko ukorijenjeno. Već godine 879. hrvatski vladar Branimir pisao je papi Ivanu VIII. te mu obećava vjernost i poslušnost. Papa Ivan VIII. odgovara pismom od 7. lipnja 879. i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i njegov narod. Također je sačuvano dragocjeno dopisivanje između pape Ivana X. (914-928) i hrvatskog vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925) u kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima nalazi spomen nekoga hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII, godine 1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne Crkve, Zvonimir također obećava Papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za pravednost "da jaki ne potlače slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim vladarima među Hrvatima djelovali su benediktinci koji su ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnog i državnog života toga doba. Kad je 1102. Hrvatska izgubila vlastitu dinastiju i ušla u personalnu uniju s Mađarskom, benediktinci su polako odumirali, a hrvatskom katolištvu poseban biljeg daju prosjački redovi, poglavito franjevci te dominikanci. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju Hrvata snažan utjecaj izvršili isusovci. Crkveni pisci iz sjeverne Hrvatske i osobito iz Dubrovnika, koji je bio slobodno središte hrvatske kulture, puno su učinili za standardizaciju i proširenje hrvatskoga književnog jezika te i na taj način značajno učvrstili hrvatsko nacionalno biće. Već od IX. stoljeća u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava u cijelome rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija na narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom. Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, Sveta Stolica odobrila je uporabu narodnog jezika u liturgiji tako da su sve do II. vatikanskog koncila Hrvati bili jedini rimokatolički narod koji nije morao za liturgijski jezik koristiti latinski.

U XV. stoljeću na području stare hrvatske države, nakon stvaranja personalne unije s Mađarskom, sve više se osamostaljivala nova država na području današnje Bosne i Hercegovine te je uoči turske najezde ondje postojalo snažno hrvatsko kraljevstvo. Upravo na to područje dolazi turska osmanlijska sila te je u tijeku stoljeća od staroga hrvatskog kraljevstva odvojen velik dio na kome se vršila islamizacija, dok se u drugom dijelu događalo prelaženje katoličkog puka na pravoslavlje, što je turska država smatrala mnogo prihvatljivijim. Među preostalim katoličkim (hrvatskim) življem kroz nekoliko stoljeća u Bosni i Hercegovini djelovali su franjevci koji su sačuvali, vjerski i kulturni i nacionalni identitet Hrvata tog područja. U najnovije doba, pod pritiskom boljševičkog ateizma, Crkva u Hrvata, na čelu s kardinalom Stepincem, postala je svjedok borbe za slobodu naroda i vjeroispovijesti, čime je izvršila dragocjenu ulogu u pripremama za novo demokratsko doba.

U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (1991 - 1995) Katolička Crkva pretrpjela je teški progon koji se najbolje očitovao u činjenici da je početkom 1992. u državi bilo 324.284 prognanika, od kojih su najveća većina članovi Crkve. Tri su svećenika i redovnika bila ubijena, 17 ih je bilo u srpskom zatočeništvu, a 226 svećenika, redovnika i redovnica moralo je napustiti svoja obitavališta. Uništeno je ili oštećeno ukupno 1426 crkvenih objekata.

U Republici Hrvatskoj Katolička Crkva doživjela je slobodu, ima definiran pravni položaj kao autonomna na svom području te joj je omogućeno da održava vjeronauk u državnim osnovnim i srednjim školama onim učenicima koji ga izaberu, može osnivati i sama katoličke škole, a omogućena joj je i pastoralna skrb među katoličkim vjernicima u oružanim snagama i redarstvenim službama kao i u javnim ustanovama kao što su bolnice, zatvori. Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 9. travnja 1997. stupili su na snagu ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske:

   1. o pravnim pitanjima,
   2. o suradnji ne području odgoja i kulture i
   3. o dušobrižništvu katolika u oružanim snagama i redarstvenim službama.

A 14. prosinca 1998. stupio je na snagu i Ugovor o gospodarskim pitanjima.

Katolička crkva u Hrvata obogatila je opću Crkvu većim brojem značajnih javnih djelatnika, umjetnika, znanstvenika, teologa, kardinala (spominje ih se dvadesetak od kojih se u novije doba ističu petorica zagrebačkih: Juraj Haulik (1788-1869), Josip Mihalović (1814-1891), Alojzije Stepinac (1898-1960), Franjo Šeper (1905-1981), Franjo Kuharić (1919-2002), te sarajevski kardinal Vinko Puljić (1945). Spomenimo i papu Siksta V, čiji su se roditelji iz Hrvatske doselili u Italiju.

Hrvati su tijekom više od trinaest stoljeća kršćanstva dali općoj Crkvi nekoliko blaženika: bl. Oton iz Pule (+1241); bl. Pavao Dalmatinac (+1255); bl. Julijan iz Bala u Istri (+1349); bl. Nikola Milinović (+1490); bl. Katarina Kotromanić Kosača (+1478); bl. Antun Zadranin (+1490); bl. Anđeo Horvat (+1490); bl. Jakov Zadranin (+1490); bl. Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj (+1508); bl. Ozana Kotorska (+1565); bl. Augustin Kažotić (+1323); bl. Alojzije Stepinac (+1960), bl. Marija Propetog Petković (+1966), bl. Miroslav Bulešić (+1947.), bl. Serafin Glasnović Kodić (+1947.); bl. Anton Muzić (+ 1948.) i više svetaca, među kojima su sv. Nikola Tavelić (+1391); sv. Leopold Bogdan Mandić (+1942) i sv. Marko Križevčanin (+1619).

U tijeku su kanonski postupci za proglašenje blaženima: majke Klare Žižić (1706.), brata Ivana Bonifacija Pavletića (+1897.), fra Alojzija Palića (+1913.), krčkog biskupa Antona Mahnića (+1920.), majke Marije Krucifikse Kozulić (+1922.), zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa (+1924.), franjevca Vendelina Vošnjaka (+1933.), laikinje Marice Stanković (+ 1957.), franjevca Ante Antića (+1965.), franjevca Alekse Benigara (+1988.), zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića (+2002.) te franjevca Ive Perana (+2003.).