Na blagdan Posvete lateranske bazilike, u srijedu 9. studenoga, euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller. U koncelebraciji bili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D'Errico, hrvatski nadbiskupi i biskupi predvođeni predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj Ratko Perić, vojni biskup u BiH Tomo Vukšić i kotorski biskup Ilija Janjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, te šezdesetak svećenika. Uz mnoštvo vjernika, misi je nazočio i potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner.

Pozdravljajući dragoga gosta, kardinal Bozanić podsjetio je kako je on u svojoj knjizi „Razgovor o nadi" izrazio želju da se Stepinčev grob u prezbiteriju zagrebačke katedrale pretvori u važno središte međunarodnoga hodočašća koje će privući mnoge vjernike, posebice pastire, da mole i časte toga mučenika slobode savjesti u vršenju pastoralne službe.

„Uzoriti kardinale Mülleru, u radosti i ljepoti svete nam Crkve Katoličke nalazimo puno poveznica koje jačaju naše zajedništvo. Stoga nam je drago ovom prigodom spomenuti da se ovdje u kripti prezbiterija zagrebačke prvostolnice nalaze i zemni ostaci vašeg prethodnika u službi pročelnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Franje Šepera, čiju trideset i petu obljetnicu smrti ove godine komemoriramo", rekao je kardinal Bozanić.

Misu je kardinal Müller predvodio na hrvatskom jeziku, a na hrvatskom je započeo i svoju homiliju riječima: „Zahvalni smo u poniznosti Božjoj Providnosti koja nas danas sjedinjuje u slavnome spomenu na blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca".

Kardinal je podsjetio kako je Stepinac „poput Krista na koga je natovaren teški križ u Pilatovu pretoriju, bio je nepravedno osuđen na šesnaest godina zatvora i prisilnoga rada i na dodatnih pet godina gubitka građanskih prava, da bi konačno – dvije godine prije izdržane nepravedne osude i nakon što je bio susljedno trovan – Gospodinu predao svoju napaćenu dušu. Dvadeset i šest godina na čelu ove Crkve, nakon skoro petnaest godina prisilne odsutnosti, ova ga je katedrala, sa svim sprovodnim počastima, ponovno primila, tada kao kardinala, kao prokušanoga svjedoka vjere i promicatelja jedinstva Crkve".

Ukazujući na riječi Stepinca pred nepravednim sudom: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti", kardinal Müller je naglasio „Tu se nalazi temelj života, djela, same osobe nadbiskupa Stepinca".

Jezgra ispovijedi vjere apostola koja glasi: Krist je Bog, duboko je obilježila nadbiskupov život, njegovo poučavanje i službu. Toj je ispovijedi vjere on podredio svoje intelektualne sposobnosti. Iz te su ispovijedi vjere provrele njegove karitativna i pastoralna nastojanja. Tom su ispovijeđu vjere odisali njegovi spisi i odjekivali njegovi govori. Konačno, na toj je ispovijedi vjere temeljio svoje djelovanje kao pastir i svoju žrtvu kao patnik. U svjetlu te istine on je prinio svoj život kao znak svoje vjere, odražavajući tako za sve vjernike svoga stada, uznemirenoga i uplašenoga nepravednim i nasilnim postupanjem vlastodržaca, Gospodinove moćne riječi: „Ja sam! Ne bojte se!" (Mk 6, 50), podsjetio je propovjednik.

Kardinal Müller nadalje je podsjetio kako je blaženi Stepinac „djelujući s puno umješnosti u četirima različitim političkim sustavima, unutar triju svjetova koji se nipošto ne mogu zvati prijateljima Crkve: nacizma, fašizma i komunizma, unutar dvaju svjetskih ratova: u prvome kao vojnik, a u drugome kao nadbiskup, nepromjenjivo i trajno uporište imao savjest".

Savjest mu je bila svetište susreta duše s Kristom, kao vjerodostojni Božji glas koji mu je u svakome trenutku omogućavao razlučiti dobro od zla, istinito od lažnoga, lijepo od ružnoga, jedinstvo od razdora, mir od bilo kakvoga nereda. Takvom je svojom savješću služio Bogu, svojoj Crkvi i spasenju čovjeka. Gospodinov križ, simbol nade i sakrament pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, postao je – po vjernosti savjesti – novo 'biskupsko sjedište' toga pastira i u njemu je susreo mir i čvrstoću. Tako se pred pogrdama tijekom sudskoga 'procesa' i u zatvorskome uzništvu, uspio po milosti hrabro oduprijeti zavodljivim pozivima koji su ga – u zamjenu za kratkotrajnu zemaljsku slobodu – pozivali da se odvoji od Apostolske Stolice, od Kristova zamjenika i Petrova nasljednika. U svakome je trenutku mogao izići iz zatočeništva, samo da se odvojio od zajedništva s Rimom. On je odgovarao: „Prije umrijeti negoli izdati!"

Evo razloga zbog kojega je nadbiskup Stepinac za života na zemlji bio imenovan kardinalom i proglašen blaženikom i mučenikom jedinstva Crkve nakon njegova prelaska s ovoga svijeta. Njegova je savjest bila nadvremenska, jer je bila ukorijenjena u Vječnome: jučer, danas i uvijek ista. O svim optužbama koje su podignute tijekom procesa, a od kojih mu nije bilo dopušteno braniti se na sudu: optužbe da je 'prekrštavao' pravoslavne, optužbe vezane uz vojni vikarijat, optužbe da se zauzimao za nezavisnost Hrvatske, da je bio neprijatelj 'narodne vlasti', optužbe za 'terorističko djelovanje', najprije mu je dala za pravo njegova savjest, a zatim i povijest, naglasio je kardinal Müller, te dodao „blaženi Alojzije nikada nije tako duboko bio zagrebački nadbiskup i kardinal kao tijekom zatočeništva u Krašiću, gdje je – zaogrnut otajstvom zla (mysterium iniquitatis) – vježbao opraštanje progoniteljima hrvatske Crkve".

Također je podsjetio na Stepinčevu pobožnost prema Presvetoj Djevici, te na njegovo širenje marijanske pobožnosti osobito propovijedima i spisima, te hodočašćima nacionalno svetište Majke Božje Bistričke.

Kako je započeo, tako je i zaključio homiliju na hrvatskom jeziku „Ovaj vaš plemeniti narod, postojan u vjeri u Gospodina, časti Bogorodicu kao 'Kraljicu Hrvata'. Neka ta Majka i Kraljica bude zagovornicom kod svoga Sina, da bi Hrvatska imala život, da bi ga imala u izobilju, da bi rasla i donijela puno roda, te 'da rod vaš ostane' (Iv 15, 16)".

Nakon popričesne molitve zajedno s kardinalom Bozanićem, kardinal Müller pomolio se na Stepinčevu grobu. Prije blagoslova kardinal Bozanić zahvalio je kardinalu Mülleru na pohodu Zagrebu, a u znak zajedništva i spomena na to euharistijsko slavlje uručio mu je bistu bl. Alojzija Stepinca. Kardinal Bozanić zamolio je kardinala Müllera da prenese pozdrave i odanost papi Franji, te mu posvjedoči kako ovaj narod časti svetost bl. Alojzija Stepinca.

Euharistijsko slavlje pjevanjem su uveličali zagrebački bogoslovi.(IKA)