Na
blagdan Posvete lateranske bazilike, u srijedu 9. studenoga,
euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je
pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller.
U koncelebraciji bili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip
Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup
Alessandro D'Errico, hrvatski nadbiskupi i biskupi predvođeni
predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom
Želimirom Puljićem, mostarsko-duvanjski biskup i
trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj Ratko Perić, vojni biskup
u BiH Tomo Vukšić i kotorski biskup Ilija Janjić, rektor
Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, te šezdesetak
svećenika. Uz mnoštvo vjernika, misi je nazočio i potpredsjednik
Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner.
Pozdravljajući
dragoga gosta, kardinal Bozanić podsjetio je kako je on u svojoj
knjizi „Razgovor o nadi" izrazio želju da se Stepinčev grob
u prezbiteriju zagrebačke katedrale pretvori u važno središte
međunarodnoga hodočašća koje će privući mnoge vjernike,
posebice pastire, da mole i časte toga mučenika slobode savjesti u
vršenju pastoralne službe.
„Uzoriti
kardinale Mülleru, u radosti i ljepoti svete nam Crkve Katoličke
nalazimo puno poveznica koje jačaju naše zajedništvo. Stoga nam je
drago ovom prigodom spomenuti da se ovdje u kripti prezbiterija
zagrebačke prvostolnice nalaze i zemni ostaci vašeg prethodnika u
službi pročelnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Franje
Šepera, čiju trideset i petu obljetnicu smrti ove godine
komemoriramo", rekao je kardinal Bozanić.
Misu
je kardinal Müller predvodio na hrvatskom jeziku, a na hrvatskom je
započeo i svoju homiliju riječima: „Zahvalni smo u poniznosti
Božjoj Providnosti koja nas danas sjedinjuje u slavnome spomenu na
blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca".
Kardinal
je podsjetio kako je Stepinac „poput Krista na koga je natovaren
teški križ u Pilatovu pretoriju, bio je nepravedno osuđen na
šesnaest godina zatvora i prisilnoga rada i na dodatnih pet godina
gubitka građanskih prava, da bi konačno – dvije godine prije
izdržane nepravedne osude i nakon što je bio susljedno trovan –
Gospodinu predao svoju napaćenu dušu. Dvadeset i šest godina na
čelu ove Crkve, nakon skoro petnaest godina prisilne odsutnosti, ova
ga je katedrala, sa svim sprovodnim počastima, ponovno primila, tada
kao kardinala, kao prokušanoga svjedoka vjere i promicatelja
jedinstva Crkve".
Ukazujući
na riječi Stepinca pred nepravednim sudom: „Ja sam za svoje
uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i
poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas
umrijeti", kardinal Müller je naglasio „Tu se nalazi temelj
života, djela, same osobe nadbiskupa Stepinca".
Jezgra
ispovijedi vjere apostola koja glasi: Krist je Bog, duboko je
obilježila nadbiskupov život, njegovo poučavanje i službu. Toj je
ispovijedi vjere on podredio svoje intelektualne sposobnosti. Iz te
su ispovijedi vjere provrele njegove karitativna i pastoralna
nastojanja. Tom su ispovijeđu vjere odisali njegovi spisi i
odjekivali njegovi govori. Konačno, na toj je ispovijedi vjere
temeljio svoje djelovanje kao pastir i svoju žrtvu kao patnik. U
svjetlu te istine on je prinio svoj život kao znak svoje vjere,
odražavajući tako za sve vjernike svoga stada, uznemirenoga i
uplašenoga nepravednim i nasilnim postupanjem vlastodržaca,
Gospodinove moćne riječi: „Ja sam! Ne bojte se!" (Mk 6, 50),
podsjetio je propovjednik.
Kardinal
Müller nadalje je podsjetio kako je blaženi Stepinac „djelujući
s puno umješnosti u četirima različitim političkim sustavima,
unutar triju svjetova koji se nipošto ne mogu zvati prijateljima
Crkve: nacizma, fašizma i komunizma, unutar dvaju svjetskih ratova:
u prvome kao vojnik, a u drugome kao nadbiskup, nepromjenjivo i
trajno uporište imao savjest".
Savjest
mu je bila svetište susreta duše s Kristom, kao vjerodostojni Božji
glas koji mu je u svakome trenutku omogućavao razlučiti dobro od
zla, istinito od lažnoga, lijepo od ružnoga, jedinstvo od razdora,
mir od bilo kakvoga nereda. Takvom je svojom savješću služio Bogu,
svojoj Crkvi i spasenju čovjeka. Gospodinov križ, simbol nade i
sakrament pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, postao je –
po vjernosti savjesti – novo 'biskupsko sjedište' toga pastira i u
njemu je susreo mir i čvrstoću. Tako se pred pogrdama tijekom
sudskoga 'procesa' i u zatvorskome uzništvu, uspio po milosti hrabro
oduprijeti zavodljivim pozivima koji su ga – u zamjenu za
kratkotrajnu zemaljsku slobodu – pozivali da se odvoji od
Apostolske Stolice, od Kristova zamjenika i Petrova nasljednika. U
svakome je trenutku mogao izići iz zatočeništva, samo da se
odvojio od zajedništva s Rimom. On je odgovarao: „Prije umrijeti
negoli izdati!"
Evo
razloga zbog kojega je nadbiskup Stepinac za života na zemlji bio
imenovan kardinalom i proglašen blaženikom i mučenikom jedinstva
Crkve nakon njegova prelaska s ovoga svijeta. Njegova je savjest bila
nadvremenska, jer je bila ukorijenjena u Vječnome: jučer, danas i
uvijek ista. O svim optužbama koje su podignute tijekom procesa, a
od kojih mu nije bilo dopušteno braniti se na sudu: optužbe da je
'prekrštavao' pravoslavne, optužbe vezane uz vojni vikarijat,
optužbe da se zauzimao za nezavisnost Hrvatske, da je bio
neprijatelj 'narodne vlasti', optužbe za 'terorističko djelovanje',
najprije mu je dala za pravo njegova savjest, a zatim i povijest,
naglasio je kardinal Müller, te dodao „blaženi Alojzije nikada
nije tako duboko bio zagrebački nadbiskup i kardinal kao tijekom
zatočeništva u Krašiću, gdje je – zaogrnut otajstvom zla
(mysterium iniquitatis) – vježbao opraštanje progoniteljima
hrvatske Crkve".
Također
je podsjetio na Stepinčevu pobožnost prema Presvetoj Djevici, te na
njegovo širenje marijanske pobožnosti osobito propovijedima i
spisima, te hodočašćima nacionalno svetište Majke Božje
Bistričke.
Kako
je započeo, tako je i zaključio homiliju na hrvatskom jeziku „Ovaj
vaš plemeniti narod, postojan u vjeri u Gospodina, časti Bogorodicu
kao 'Kraljicu Hrvata'. Neka ta Majka i Kraljica bude zagovornicom kod
svoga Sina, da bi Hrvatska imala život, da bi ga imala u izobilju,
da bi rasla i donijela puno roda, te 'da rod vaš ostane' (Iv 15,
16)".
Nakon
popričesne molitve zajedno s kardinalom Bozanićem, kardinal Müller
pomolio se na Stepinčevu grobu. Prije blagoslova kardinal Bozanić
zahvalio je kardinalu Mülleru na pohodu Zagrebu, a u znak
zajedništva i spomena na to euharistijsko slavlje uručio mu je
bistu bl. Alojzija Stepinca. Kardinal Bozanić zamolio je kardinala
Müllera da prenese pozdrave i odanost papi Franji, te mu posvjedoči
kako ovaj narod časti svetost bl. Alojzija Stepinca.
Euharistijsko
slavlje pjevanjem su uveličali zagrebački bogoslovi.(IKA)