Splitsko – makarski nadbiskup u miru: mons. Marin Barišić
Splitsko – makarska nadbiskupija najstarija je biskupija na hrvatskom tlu, nasljednica starokršćanske Salone (304. godine) koja je nestala u vihoru avarsko-slavenske provale u prvoj polovici 7. stoljeća. Prvi poznati biskup misionar, koji je djelovao u Solinu i na širem području ondašnje rimske Dalmacije bio je sv. Venancij, mučen u Duvnu 257. godine. Prvi rezidencijalni solinski biskup bio je sv. Dujam, koji je mučen 10. travnja 304. godine, za vladavine cara Dioklecijana. Pokopan je na starokršćanskom groblju na Manastirinama. U istom je progonu bilo mučeno još kršćana od kojih se posebice spominju: svećenik Asterije i đakon Septimije, te vojnici: Telij, Antiohijan, Gajan i Paulinijan, kao i ugledni solinski bojadisar tkanina, rodom iz Akvileje, sv. Anastazije (Staš). Biskup Dujam bio je pokopan na Manastirinama, gdje je početkom 5. st. u njegovu čast podignuta bazilika.
Solinska biskupija, zalivena krvlju svojih mučenika, brzo se, nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu 313. godine, povećavala brojem novih vjernika, što potvrđuju ostaci velebnih crkava u Saloni iz ranokršćanskog razdoblja.
Nakon što je stara Salona oko 614. godine u avarsko-slavenskoj navali opustošena, dio njezinih stanovnika konačno je našao smještaj u Dioklecijanov palači u Splitu. Ti solinski kršćani, uz odobrenje Svete Stolice, obnovili su svoju nekadašnju solinsku nadbiskupiju, ali ne više u razorenom Solinu, nego u svom novom obitavalištu, u Splitu. Prvi nadbiskup, obnovljene solinske nadbiskupije sa sjedištem u Splitu, Ivan Ravenjanin, pretvorio je Dioklecijanov mauzolej u katedralnu crkvu, koju je posvetio Marijinu Uznesenju (Velikoj Gospi). Nadbiskup Ravenjanin prenio je iz Manastirina tijelo sv. Dujma u splitsku katedralu, u kojoj se nalazi i danas.
Splitski su nadbiskupi sa svojim svećenstvom imali vrlo značajnu ulogu u pokrštenju Hrvata. Oni su uspostavili prijateljske odnose s prvim hrvatskim knezovima, a poslije s kraljevima i dali značajan doprinos učvršćenju mlade hrvatske države i uspostavi hrvatskog kraljevstva. U 10. stoljeću jurisdikcija splitskog nadbiskupa-metropolita protezala se sve do obala Drave i Dunava. Splitski su nadbiskupi od početka 13. stoljeća nosili časni naslov primasa Dalmacije i čitave Hrvatske («Dalmatiae ac totius Croatiae primas»).’
Pod sam kraj 10. stoljeća iz splitske je metropolije isključen Dubrovnik, kada je osnovana Dubrovačka nadbiskupija i metropolija, a to će se isto dogoditi i sa Zadrom 1154. godine. Ugarski kralj Ladislav osnovao je biskupiju u Zagrebu 1094. godine, koju je izuzeo ispod crkvene vlasti splitskog metropolita i podložio je metropoliji u Kaloči u Mađarkoj. U 16. stoljeću nadbiskupija je teško stradavala u turskim prodorima, ali se i u tim teškim prilikama održala.
Konačno je austrijska vlast 1828. godine, iz političkih razloga, uspjela prisiliti Svetu Stolicu da dokine Splitsku nadbiskupiju i metropoliju i svede je na status obične biskupije, te za cijelu crkvenu pokrajinu Dalmaciju zadrži nadbiskupiju i metropoliju u Zadru, gdje se nalazilo sjedište austrijske političke vlasti. Takvo je stanje potrajala do 1969. godine, kada je zauzimanjem tadašnjeg splitskog biskupa Frane Franića papa Pavao VI. bulom «Qui vicariam» od 27. srpnja 1969. uspostavio Splitsko-makarsku nadbiskupiju i Splitsku metropoliju.
Makarska biskupija postojala je već u 6. stoljeću, kada se njezin biskup Stjepan navodi na solinskom crkvenom pokrajinskom saboru 533. godine. Poslije toga, pa sve do 14. stoljeća biskupska stolica vjerojatno nije bila popunjavana. Njezin je teritorij za kraće vrijeme pripadao Hvarskoj biskupiji (1185.-1192.), a potom Splitskoj nadbiskupiji (1192.-1320.), da bi oko 1320. ponovno bila obnovljena samostalna Makarska biskupija. Ni poslije toga biskupska stolica nije bila redovito popunjavana. U 17. i 18. stoljeću redovito je imala svoje biskupe, ali je uza sve to snagom bule pape Leona XII. Locum Beati Petri biskupija jednakopravno pridružena splitskoj biskupiji s kojom je imala zajedničkog biskupa. Bilo je odredeno da splitski biskup ima pomoćnog biskupa koji će rezidirati u Makarskoj. Treba reći da se ta odluka nije redovito poštivala, nego samo povremeno.
Trogirska biskupija ima svoje početke u 8. stoljeću, ali poslije toga nije bila redovito popunjavana. Tek od 11. stoljeća postoji neprekinuti slijed trogirskih biskupa sve do ukinuća biskupije 1828. godine. Tada je Trogir sa svojom širom okolicom, Kaštelima i drugim otočkim župama, pripao splitskoj biskupiji, a dio njezina zapadnog primorja i zagorske župe pripali su Šibenskoj biskupiji. A poslije ukinuća biskupije 1828. godine u Trogiru je ostao Zborni kaptol, koji postoji i danas. Trogirani se nisu mogli lako pomiriti s novim stanjem, pa su u drugoj polovici 19. st. od Svete Stolice isposlovali privilegij da dobiju mitronosnog opata, koji je imao pravo nositi biskupska obilježja: mitru, štap i prsten, iako nije bio biskup. Taj je privilegij ukinuo papa Pavao VI. 1967. godine.
Tako Splitsko-makarska nadbiskupija danas ima tri kaptola: Prvostolni kaptol u Splitu. Zborni kaptol u Makarskoj i Zborni kaptol u Trogiru.
