Riječki nadbiskup u miru: mons. Ivan Devčić
Riječka nadbiskupija u sadašnjim je razmjerima nastala 25. svibnja 2000. odlukom pape Ivana Pavla II., diobom tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju.
Kršćanstvo je na tome području još u 3. i 4. st. prihvatilo tadašnje ilirsko-keltsko stanovništvo pod gospodstvom Rimljana da bi, po nekim zapisima, već u 5. st. postojala biskupija u Senju koja je obuhvaćala južniji dio današnje nadbiskupije, dok je sjeverni u 6. st. pripadao biskupiji u Puli. O postojanju biskupije u Tarsatici, naseobini na području današnje Rijeke, u vrijeme cara Karla Velikog početkom 9. stoljeća, nema sigurnih podataka i pouzdanih dokaza. U sljedeća su se tri stoljeća za vlast nad Istrom i Hrvatskim primorjem otimali akvilejski patrijarsi kao vazali njemačkih careva, Venecija i hrvatski vladari. U crkvenoj je upravi današnje područje Riječke nadbiskupije također bilo razdijeljeno. Rijeka i zapadni dio bili su u nadležnosti pulskog biskupa, a ostalo je područje bilo od 1185. u sastavu Krbavske biskupije koja je od 1460. nosila ime po novom središtu, gradu Modrušu. Nakon tragične bitke na Krbavskom polju 1493. modruški je biskup Kristof Dubrovčanin, zajedno s kaptolom, preselio u Novi Vinodolski, a uskoro je zbog siromaštva i blizine Senja Sveta Stolica počela povjeravati upravu Modruške biskupije biskupu u Senju; od 1630. te su biskupije crkvenom uredbom sjedinjene u osobi jednog biskupa.
Drugi je nasljednik odbjeglog biskupa iz Modruša bio Šimun Kožičić Benja (1500.-1536.). Boravio je u Rijeci i ondje utemeljio glagoljsku tiskaru objavivši u njoj pet knjiga; među njima Oficij rimski (1530.) i Misal hrvatski (1531.). Pravo korištenja glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju potvrdio je 1248. papa Inocent IV. senjskom biskupu Filipu, ali su se njime služili svećenici i izvan Senjske biskupije, i to ne samo u Modruškoj biskupiji već i u gradu Rijeci. Glagoljsku službu Božju je 1739. potvrdio i car Karlo VI. tako da je ona tek 1848. djelomično dokinuta jer se upotrebljavala samo kod zornica, u Velikom tjednu, i to u crkvi Marijinog uznesenja.
Kako je 1776. Rijeka pripojena Hrvatskoj bilo je razumljivo da poslije pada Venecije Senjsko-modruška biskupija proširi svoju vlast i na Rijeku i naselja na njezinom zapadnom rubu. Senjsko-modruški biskup Ivan Ježić (1788.-1833.) želio je 1802. obnoviti i proširiti Modrušku biskupiju i uspostaviti njezino novo sjedište u Rijeci. Dva desetljeća kasnije ponovno je pred najvišim crkvenim vlastima zastupao istu misao. Isto se pitanje pokreće i šezdesetih godina istog stoljeća, a nakon što je 1868. Rijeka upravno pripala Mađarskoj, bilo je prijedloga da se ona i crkveno pridruži kojoj mađarskoj biskupiji. Kako je po završetku prvog svjetskog rata Rijeka pripala Italiji, jedna je od posljedica talijanske okupacije bila i 1925. osnovana Riječka biskupija u čiji su sastav ušli hrvatski i slovenski dijelovi drugih biskupija izvan Istre pod talijanskom vlašću. Poslije drugog svjetskog rata biskup i talijanski svećenici su 1947. napustili Rijeku, a 1950. su razdijeljeni hrvatski i slovenski dio njezinog područja. Hrvatskim je od 1951. upravljao senjsko-modruški biskup Viktor Burić koji je postao i prvim riječko-senjskim nadbiskupom nakon što su 27. srpnja 1969. ujedinjene Senjsko-modruška biskupija i hrvatski dio Riječke biskupije. Sjedište je nove nadbiskupije i metropolije postala Rijeka s katedralom sv. Vida. Bulom od 25. svibnja 2000. godine Sveta Stolica je podijelila dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i na njemu uspostavila novu Gospićko-senjsku biskupiju, a drugi je dio preimenovala u Riječku nadbiskupiju. Mons. Ivan Devčić imenovan je nadbiskupom metropolitom nanovo oblikovane Riječke nadbiskupije 17. studenoga 2000., a upravu je preuzeo na dan biskupskog posvećenja 16. prosinca iste godine.