Varaždinski biskup u miru: mons. Josip Mrzljak
Varaždinsku biskupiju utemeljio je papa Ivan Pavao II. 5. srpnja 1997. godine bulom “Clarorum sanctorum” podijelivši teritorij Zagrebačke nadbiskupije te je za njezinog prvog biskupa imenovao mons. Marka Culeja, dotadašnjeg pomoćnog zagrebačkog biskupa.
Svečanost proglašenja Varaždinske biskupije i ustoličenja mons. Marka Culeja za prvog varaždinskog biskupa održana je 28. rujna 1997. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Varaždinu, koja je osnutkom Biskupije postala katedralom.
Stari hrvatski slobodni i kraljevski grad Varaždin u povijesnim izvorima prvi se puta spominje 1181. godine. Naselje se postupno razvijalo uz tvrđavu (današnji Stari grad). Povlastice slobodnoga kraljevskog grada stječe poveljom kralja Andrije II. 1209, a potvrđuje ih Bela IV 1220. godine. Kroz povijest bio je u posjedu više plemićkih obitelji – grofova Celjskih, Frankopana, Erdödyja i drugih. Najjača kulturna gibanja u Varaždinu odvijala su se u doba reformacije i protureformacije. Dolaskom isusovaca u gradu se otvara gimnazija i Zakmardijev konvikt, grade se crkve i samostani. Nakon požara iz 1582. grad se barokizira, te stječe slavu najbaroknijeg grada u kopnenom djelu Hrvatske i šire. U 18. stoljeću Varaždin je sjedište brojnih hrvatskih velikaša Banske Hrvatske – Draškovića, Keglevića, Patačića, Sermaga i dr. Najsjajnije razdoblje toga grada bilo je od 1767. do 1776. godine kad je bio glavnim gradom Hrvatske. Požar iz 1776. godine uništio je veliki dio toga sjaja, te se sjedište upravnog i političkog života ponovno vratilo u Zagreb.
Varaždin je već u rano doba svoje povijesti postao i značajnim vjerskim središtem. Tako već početkom 18. stoljeća u Varaždin dolaze ivanovci, koji su sagradili crkvu sv. Ivana Krstitelja i svoj samostan. Odlaskom ivanovaca njihovu crkvu i samostan sredinom 18. stoljeća dobivaju franjevci, a potom se u gradu podižu još crkve sv. Nikole, sv. Vida i niz drugih crkvi i samostana. Isusovci dolaze u Varaždin 1628. godine. 1636. osnivaju svoju gimnaziju, a nakon što je njezina zgrada izgorjela u požaru 1648. godine, isusovci su podigli novu 1651, vezanu uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Nakon novog požara 1776. u gradu i predgrađima niče nekoliko rokoko i klasicističkih zgrada, a tijekom 19. i 20. stoljeća više bidermajerskih, historicističkih i secesijskih, ali one nisu umanjile barokni dojam te dragocjene urbanističke cjeline.