upravlja: nadbiskup Milan Zgrablić
adresa: Jurja Biankinija 2, 23000 Zadar
Zadarski nadbiskup u miru: mons. Želimir Puljić
Zadarska nadbiskupija, koja je danas izravno podređena Svetoj Stolici, spominje se kao biskupija već za vrijeme crkvenih sabora u Saloni 530. godine. U doba provale Avara grad ostaje pošteđen te se nastavlja razvijati u crkvenom, političkom i etničkom pogledu. Prvi zadarski biskup bio je sv. Donat. On je u 9. stoljeću dao izgraditi monumentalnu zadarsku crkvu Svetoga Trojstva koju su poslije po prvom biskupu nazvali sv. Donat. On je ujedno iz Carigrada donio i relikvije sv. Stošije (Anastazije) i tako postavio temelje njezina štovanja kao zaštitnice nadbiskupije.
Bulom “Licet universalis Ecclesiae Pastor” od 17. listopada 1154. papa Anastazije IV. uzvisuje zadarsku Crkvu na nadbiskupiju i metropoliju. Na putu prema Veneciji gdje se imao sastati s carem Fridrikom Babrarossom, papa Aleksandar III. se zaustavlja u Zadru 13. ožujka 1177. Tu su ga dočekali svećenstvo i puk aklamacijama i pjesmama na “slavenskom jeziku”.
Reorganizacijom Crkve u Dalmaciji (30. lipnja 1828.) u doba austrijske vladavine, Zadar je potvrđen kao metropolija, a zadarskoj nadbiskupiji pripala je i glasovita Ninska biskupija. Mirovnim ugovorom u Rapallu 11. veljače 1920. Zadar se s četiri župe u svom najužem zaleđu otima Hrvatskoj i pripaja Italiji. Nadbiskup Vinko Pulišić morao je dati ostavku. U izmijenjenim političkim prilikama u Zadru je postavljen za nadbiskupa Petar Dujam Munzani, pod čiju je jurisdikciju spadao onaj dio Zadarske nadbiskupije koji je pripadao Talijanima.
Zadarska nadbiskupija, koja je ostala bez svoga središta, povjerena je u svom slobodnom dijelu šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru. Tada su zadarski svećenici s obzirom na Rapalski ugovor, pokrenuli akciju za obnovu Ninske biskupije na teritoriju koji je tada pripadao Kraljevini Jugoslaviji. Bulom “Pastorale munus” od 22. srpnja 1932. određene su nove granice Zadarske nadbiskupije i ukinuta je metropolija u Zadru. Teritorij koji je ostao slobodan od talijanske okupacije, povjeren je šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru sa svim pravima rezidencijalnog biskupa, dok Sveta Stolica drugačije ne odredi.
U ratu, posebno u bombardiranjima 1943. – 1944., grad Zadar stradao je više nego ijedan hrvatski grad. Grad je pripojen tadašnjoj FNRJ, te se započelo s mukotrpnom poslijeratnom obnovom. Budući je središte crkvenog života još bilo u Šibeniku, na molbu zadarskog svećenstva 30. travnja 1948. zadarska apostolska administratura pripojena je matici, te je nadbiskupija obnovljena u svojim starim granicama.
Grad Zadar je nekada imao trideset crkava. Dio spomenika je uništen prilikom bombardiranja za vrijeme II. svjetskoga rata. Godine 1970. obnovljen je romanički samostan sv. Marije u kojem žive sestre benediktinke još od vremena hrvatske narodne dinastije (1091.) i koji predstavlja dragocjeno svjedočanstvo hrvatske kulturne i vjerske prošlosti. Od 1607. godine u Zadru postoji “Collegium Illiricum”. U gradu djeluju glagoljski pisari (1410. – 1820.), a crkvene matice na području nadbiskupije uglavnom se vode glagoljicom pisanom hrvatskim jezikom. Posebne zasluge za glagoljaštvo na području Zadarske nadbiskupije pripadaju samostanskim franjevcima trećorecima koji su u Zadru i okolici prisutni od početka 13. stoljeća.
Katedrala sv. Stošije sagrađena je u 12. i 13. stoljeću. Poznata je i crkva sv. Marije Velike, zatim franjevačka i dominikanska crkva te pozlaćena srebrna škrinja za tijelo sv. Šimuna.
Zadar je drugi put ugostio jednoga papu 9. lipnja 2003. godine kad je mnoštvo vjernika dočekalo papu Ivana Pavla II. na povijesnom zadarskom forumu.